Prava deteta

Praxis

Praxis

Tokom jula, broj izbeglica/migranata prisutnih u Beogradu, koje je Praxisov terenski tim  svakodnevno viđao i sa kojima je razgovarao, dosezao je 250 izbeglica/migranata dnevno. Pored novopridošlih izbeglica/migranata, bilo je i onih koji su smešteni u Centru za azil Krnjača i Prihvatnom centru Obrenovac, kao i onih koji su se u Beograd vratili nakon neuspešnih pokušaja prelaska hrvatske, mađarske ili rumunske granice. 

Praxis je nastavio da sprovodi svoje aktivnosti na terenu u Beogradu u okviru kojih je ukupno 191 novopridošla izbeglica/migrant (106 odraslih i 85 maloletnih) dobila relevantne informacije, što je manje nego prethodnog meseca kada smo informisali 279 novopridošlih izbeglica/migranata. Od ukupnog broja novopridošlih, 110 osoba (57,6%) su bile izbeglice/migranti iz Avganistana.  Ukupno 4 novopridošle izbeglice/migranta je bilo iz Sirije (2,1% od ukupnog broja), 2 izbeglice/migranata je došlo iz Iraka (1%), sto je značajno umanjenje u odnosu na prethodni period. Iz Pakistana je došlo 54 izbeglice/migranta (28,3%), mahom muškarci i maloletnici bez pratnje, što je bio slučaj i u prethodnom periodu. Iz Irana je pristiglo ukupno 10 izbeglica/migranata (5,2% od ukupnog broja), a 1 novopridošla izbeglica/migrant je došla iz Maroka (0,5%).  Iz ostalih zemalja, Bangladeša, Indije, Kine, Nepala, Kube i Gvineje je pristiglo ukupno 10 (5,2%) izbeglica/migranata. 

Porodice koje čekaju registraciju ili prevoz do azilnih i prihvatnih centara u koje su upućene i dalje su imale mogućnost da noć provedu u Miksalištu. Odrasli muškarci su noć provodili na otvorenom, u parkovima ili na železničkoj stanici. Organizovani prevoz do azilnih i prihvatnih centara, kao i u prethodnom izveštajnom periodu, ne postoji. Situacija na terenu, koja se odnosi na hranu, odeću i medicinsku pomoć,  je nepromenjena:  nema organizovane distribucije hrane i odeće van Centra za azil Krnjača i Prihvatnog centra Obrenovac; medicinske organizacije nisu prisutne tokom popodnevnih časova.      

Za više informacija, videti saopštenje na sledećem linku.

Tokom juna, broj izbeglica/migranata svakodnevno prisutnih u Beogradu je značajno smanjen u odnosu na period pre relokacije osoba koje su spavale na otvorenom u prihvatne i centre za azil. Broj izbeglica/migranata prisutnih u Beogradu, koje je Praxisov terenski tim svakodnevno viđao i sa kojima je razgovarao dosezao je 300 izbeglica/migranata dnevno. Pored novopridošlih izbeglica/migranata, bilo je i onih koji su smešteni u Centru za azil Krnjača i Prihvatnom centru Obrenovac, kao i onih koji su se u Beograd vratili nakon neuspešnih pokušaja prelaska hrvatske, mađarske ili rumunske granice.

Praxis je nastavio da sprovodi svoje aktivnosti na terenu u Beogradu u okviru kojih je ukupno 279 novopridošlih izbeglica/migranata (184 odraslih i 95 maloletnih) dobilo relevantne informacije, što je približno isto kao i prethodnog meseca. Od ukupnog broja novopridošlih, 95 osoba (34,1%) su bile izbeglice/migranti iz Avganistana. Ukupno 13 novopridošlih izbeglica/migranata je bilo iz Sirije (4,7% od ukupnog broja). Iz Iraka je pristiglo ukupno 57 izbeglica/migranata (20,4%), uglavnom porodice, što predstavlja značajno uvećanje u odnosu na raniji period. Iz Pakistana je došlo ukupno 45 izbeglica/migranata (16,1%), mahom muškarci i maloletnici bez pratnje, što je bio slučaj i u prethodnom periodu. Iz ostalih zemalja, Šri Lanke, Bangladeša, Indije, Vijetnama, Somalije, Komorskih ostrva, Kine, Mongolije, Palestine, Gane, Turske i Libije je pristiglo ukupno 49 izbeglica/migranata (17,6%).

Od početka juna, samo jedna od nevladinih organizacija koje rade u Beogradu je prisutna tokom noći, Centar za integraciju mladih. Zahvaljujući njima, žene i deca koja čekaju na registraciju i upućivanje u prihvatne i centre za azil, imaju mogućnost da provedu noć u Miksalištu. Odrasli muškarci koji su čekali na registraciju, provodili su noć na otvorenom. Praxisov terenski tim je svakog jutra viđao između 15 i 50 osoba u parkovima u blizini glavne autobuske stanice. Posebnu zabrinutost u ovom periodu predstavlja nepostojanje organizovanog prevoza do prihvatnih i centara za azil za novopristigle izbeglice/migrante, ali i za izbeglice/migrante koji borave u Prihvatnom centru Obrenovac. Pored toga, organizacije koje pružaju medicinsku pomoć rade u Beogradu u smanjenom obimu u odnosu na raniji period, tako da u popodnevnih časovima, na terenu u Beogradu nema prisutnog medicinskog osoblja.

Za više informacija, videti saopštenje na sledećem linku

 

Početkom maja, broj ljudi koji su boravili u napuštenim magacinima iza autobuske stanice u Beogradu, van prihvatnih i azilnih centara, prema proceni Praxisovog terenskog tima iznosio je oko 1300 osoba. Četvrtog maja, Komesarijat za izbeglice i migracije najavio je relokaciju izbeglica/migranata u azilne i prihvatne centre i zatražio je podršku organizacija koje rade na teritoriji Beograda, kako bi relokacija bila završena bez incidenata i u što kraćem roku. Nakon završene relokacije, prema informaciji koju smo dobili od Komeserijata za izbeglice i migracije, u prhvatnim i azilnim centrima u Srbiji nalazilo se 6558 izbeglica/migranata. Praxisov terenski tim je, nakon relokacije, svakodnevno viđao i razgovarao sa 50 – 300 izbeglica/migranata, među njima je bilo novopridošlih, izbeglica/migranata koji su smešteni u azilnom centru Krnjača i prihvatnom centru Obrenovac, i onih koji su se u Beograd vratili nakon neuspešnog pokušaja prelaska hrvatske, mađarske ili rumunske granice. Napušteni magacini, u kojima je boravio veliki broj izbeglica/migranata, su srušeni nakon završene relokacije.

Praxis je nastavio da sprovodi svoje aktivnosti na terenu u Beogradu u okviru kojih je ukupno 269 novopridošlih izbeglica i migranata (162 odraslih i 107 dece) dobilo relevantne informacije, što je manje u odnosu na prethodni mesec. Od ukupnog broja novopridošlih izbeglica, 124 osobe, 46,1%, su bile izbeglice/migranti iz Avganistana.  Ukupno 19 novopridošlih izbeglica/migranata je bilo iz Sirije, 7,1% od ukupnog broja. 28 izbeglica/migranata je došlo iz Iraka (10,4%), uglavnom porodice. 62 izbeglice/migranta (23%) je došlo iz Pakistana, mahom muškarci i maloletnici bez pratnje, što je bio slučaj i u prethodnom periodu. Iz ostalih zemalja, Šri Lanke, Bangladeša, Eritreje i Indije je pristiglo ukupno 17 izbeglica/migranata (6,3%). 

Da bi se izbeglo spavanje na otvorenom u Beogradu, nakon relokacije, novopridošle izbeglice/migranti koji čekaju na registraciju u policiji ili organizovani prevoz do azilnih i prihvatnih centara, imali su mogućnost da provedu noć u Miksalištu. Između 15 i 60 osoba je koristilo ovu mogućnost svake večeri. Pošto se situacija u Beogradu promenila, neke od organizacija koje su bile prisutne na terenu u Beogradu, su reorganizovale svoje aktivnosti, tako da sada deo aktivnosti sprovode u nekim od azilnih i prihvatnih centara, a deo u Beogradu.

Za više informacija, videti saopštenje na sledećem linku.

Tokom aprila, broj ljudi koji borave u napuštenim magacinima iza autobuske stanice u Beogradu, van prihvatnih i azilnih centara, prema proceni Praxisovog terenskog tima, iznosio je 1000 – 1500 osoba. Najveći broj osoba je boravio u napuštenim magacinima, zatim, u šatorima na parkingu u blizini autobuske stanice, kojih je na kraju meseca bilo preko 150, između 40 i 60 UASC i manji broj medicinskih slučajeva imalo je mogućnost da spava u šatorima MSFa, i do 80 osoba je spavalo u Miksalištu. Broj osoba koje su svakodnevno bile prisutne u Beogradu je varirao, zavisno od broja novopristiglih izbeglica/migranata, osoba koje u došle u Beograd iz prihvatnog centra Obrenovac i azilnog centra Krnjača, kao i od osoba koje su se vratile u Beograd posle neuspešnog pokušaja prelaska hrvatske, mađarske ili rumunske granice.

Značajna novina u ovom periodu dogodila se 12. aprila, kada je  Evropska komisija  objavila svoj prvi sveobuhvatni okvir za zaštitu dece u migracijama. Komunikacije predviđaju set principa i preporuka koje imaju za cilj zaštitu dece migranata, bez obzira da li stižu sa porodicom ili kao deca bez pratnje:

1.    Brza identifikacija i zaštita nakon dolaska
2.    Odgovarajući uslovi za decu u prihvatnim centrima
3.    Brzo utvrđivanje statusa i efikasno starateljstvo 
4.    Održiva rešenja i rane mere integracije 
5.    Borba protiv glavnih uzroka migracija i zaštita dece duž migrantskih ruta van EU 

Ceo tekst Communication from the Commission to European parliament and the Council – The protection of children in migration možete pogledati na sledećem linku

Tokom aprila Praxis je nastavio da sprovodi svoje aktivnosti na terenu u Beogradu u okviru kojih je ukupno 445 novopridošlih izbeglica i migranata (307 odraslih i 138 dece) dobilo relevantne informacije, što je manje u odnosu na prethodni mesec. Od ukupnog broja novopridošlih izbeglica, 202 osoba, 45,4%, su bile izbeglice iz Avganistana.  Ukupno 4 novopridošle izbeglice je bilo iz Sirije, 0,9% od ukupnog broja. Trideset izbeglica je došlo iz Iraka (6,7%), uglavnom porodice, 107 izbeglica (24%) je došlo iz Pakistana, mahom muškarci i maloletnici bez pratnje, što je bio slučaj i u prethodnom periodu. Iz ostalih zemalja, Šri Lanke, Libije, Egipta, Palestine, Bangladeša, Somalije, Tunisa, Eritreje, Indije, Tadzikistana i Ukrajine je pristiglo ukupno 85 izbeglica (19,1%). 


Za više informacija videti saopštenje na sledećem linku.

U martu su  se dogodila dva važna događaja. Jedan se odnosi na amandmane na Zakon o azilu u Mađarskoj, prema kojima svi azilanti koji legalno ulaze u Mađarsku, biće zatvoreni u kampovima na granici sa Srbijom. Ovo se odnosi na samce, porodice sa decom i maloletnike bez pratnje starije od 14 godina. Maloletnici bez pratnje mlađi od 14 godina starosti biće smešteni u prihvatnim i azilnim centrima otvorenog tipa u drugim delovima zemlje. Pritvor u centrima zatvorenog tipa, tj. obavezan pritvor, trajaće do završetka postupka azila. Svaka osoba koja ilegalno ulazi u Mađarsku, zaobilazeći tranzitnu zonu, biće vraćena nazad. Drugi događaj je presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju Iliasa i Ahmeda protiv Mađarske. U presudi od 14. marta 2017. godine, Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da je Mađarska prekršila nekoliko članova Evropske konvencije o ljudskim pravima nezakonitim pritvaranjem dve izbeglice iz Bangladeša nakon njihovog legalnog ulaska u Mađarsku u septembru 2015. godine. Tokom skraćenog azilnog postupka zadržani su u pritvorskoj jedinici centra Roszke u uslovima koji se mogu smatrati nehumanim i ponižavajućim. Posle postupka, oni su neformalno vraćeni u Srbiju. Iako je UNHCR proglasio Srbiju nebezbednom trećom zemljom u 2012. godini, mađarska vlada usvojila je uredbu u 2015. godini, prema kojoj je Srbija sigurna treća država - Uredba br. 191/2015. (VII.21) o bezbednim zemljama porekla i bezbednim trećim zemljama.

Za razliku od smeštajnih kapaciteta u prihvatnim i azilnim centrima, broj novopridošlih izbeglica/migranata je nastavio da raste. Kao rezultat toga, porastao je broj izbeglica/migranata koji borave u Beogradu. Veliki broj izbeglica/migranata i dalje pokušava da se domogne EU uz pomoć krijumčara ili samostalno. Svakodnevno, mobilni tim Praxisa imao je priliku da razgovara sa izbeglicama/migrantima vraćenim iz Mađarske, Hrvatske i Rumunije, često uz upotrebu sile, bez mogućnosti traženja azila. Higijenski uslovi u napuštenim barakama u kojima borave izbeglice/migranti su poboljšani zahvaljujući naporima nekoliko organizacija i volontera. Napredak se takođe ogleda i u uvođenju doručka, koji je omogućio Oxfam, tako da sada izbeglice/migranti imaju tri obroka svakog dana.

Tokom marta Praxis je nastavio da sprovodi svoje aktivnosti na terenu u Beogradu  u okviru kojih je ukupno 659 novopridošlih izbeglica i migranata (376 odraslih i 283 dece) dobilo relevantne informacije, što je nešto veći broj dolazaka nego u prethodnom mesecu. Od ukupnog broja novopridošlih izbeglica i migranata, 288 osoba ili 43,7% njih su iz Avganistana. Ukupno 55 novopridošlih izbeglica i migranata, uglavnom porodica, bilo je iz Sirije, što čini 8,3% ukupnog broja. Ovaj procenat je nešto manji nego u prethodnom periodu. Ukupno 119 izbeglica je došlo iz Iraka (18,1%), uglavnom porodica, što je veći procenat nego u prethodnom periodu; 112 izbeglica (17%) je došlo iz Pakistana, svi samci, muškarci (75) i UASC (37), kao i u prethodnom periodu. Ukupno 52 izbeglice (7,9%) su došle iz drugih zemalja - Šri Lanke, Libije, Egipta, Palestine.

Za više informacija, videti saopštenje na sledećem linku

Tokom maja i juna 2017. godine, Praxis je održao tri savetodavna sastanka na temu prevencije i eliminacije dečjih, ranih i prinudnih brakova i ranog osipanja romskih učenika/ca iz obrazovnog sistema, i to u  OŠ „Jovan Cvijić“ u Kostolcu, OŠ „Boško Palkovljević Pinki“ u Batajnici i OŠ „Aleksandar Stojanović – Leso“ u Novom Pazaru. Sastancima je prisustvovalo preko 60 predstavnika/ca nastavnog osoblja, među kojima su bili i pedagoški asistenti, pedagoškinje i psihološkinje. 

Sastanci su održani kao deo aktivnosti usmerenih na prevenciju i eliminaciju dečjih, ranih i prinudnih brakova, koje se već treću godinu zaredom sprovode u okviru projekta „Pravna pomoć licima u riziku od apatridije“ finansiranog od strane UNHCR-a. Pored razmatranja pravnog okvira koji reguliše oblast dečjih, ranih i prinudnih brakova, na sastancima se posebno govorilo o nadležnostima obrazovno-vaspitnih ustanova i o obavezi škole da odmah reaguje podnešenjem prijave nadležnom organu ako se kod učenika primete znaci nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja. Saradnja svih nadležnih institucija, prvenstveno centara za socijalni rad, škola i policije, još jednom je naglašena kao presudna u borbi protiv dečjih, ranih i prinudnih brakova. Kroz diskusiju smo predstavljali primere dobre prakse u Srbiji i u svetu, a potom smo zajednički definisali probleme/uzroke koji dovode do ove štetne prakse, kao i strategije/mehanizme koji bi vodili prevenciji i eliminaciji.

Prisutni su pokazali primetno interesovanje za temu, posebno za konkretne predloge. Izlagali su situacije sa kojima se suočavaju i pitali za savet. Ukazali su na to da je jedan od značajnijih problema neredovnost pohađanja škole od strane dece zbog odlaska porodice u druga mesta u Srbiji ili van zemlje radi obavljanja sezonskih poslova. Pored toga, skreću pažnju i na lošu saradnju sa romskim roditeljima, koji su nezainteresovani za uspeh deteta. Neretko nastavno osoblje oseća veliki pritisak od strane neromskih roditelja, koji insistiraju da se romska deca izmeste u druga odeljenja ili škole. Kao poseban problem istaknuto je nedovoljno efikasno i blagovremeno reagovanje nadležnih institucija na pojavu dečjih, ranih i prinudnih brakova, prvenstveno centara za socijalni rad. Istakli su da je sistem obrazovanja u Srbiji regulisan tako da se svakom detetu omogući prolaznost u prva četiri razreda osnovne škole bez obzira na redovnost pohađanja. Tako se dešava da deca gotovo i ne dolaze u školu, već se samo pojave pred kraj četvrtog razreda, nakon čega krenu u peti i u nemogućnosti da prate nastavu, često napuštaju dalje školovanje, i kako navode nastavnici „čekamo da se uda“. Pored urušenosti sistema ukazuju i da su svi ipak nedovoljno informisani i zainteresovani, kao i skloni predrasudama. Ovo implicira da je, kao što su i sami naveli, potrebno održavati što više ovakvih i/ili sličnih sastanaka sa predstavnicima nadležnih institucija i sa samom romskom zajednicom, kako bi se ubuduće prevenirala ova štetna tradicionalna praksa. 

Praxis će nastaviti sa sprovođenjem aktivnosti usmerenih na dečje, rane i prinudne brakove kroz dalji rad sa nastavnim osoblje, a posebno kroz radioničaski rad sa decom u osnovnim školama.

Tokom maja i juna 2017. godine, Praxis je održao četiri radionice sa devojčicama i dečacima uzrasta od 10 do 14 godina na temu prevencije i eliminacije dečjih, ranih i prinudnih brakova i ranog osipanja romskih učenika/ca iz obrazovnog sistema, u  OŠ „Jovan Cvijić“ u Kostolcu, OŠ „Boško Palkovljević Pinki“ i OŠ „Sutjeska“ u Beogradu,  i OŠ „Aleksandar Stojanović – Leso“ u Novom Pazaru. Radionicama je prisustvovalo preko 120 dečaka i devojčica.

Radionice predstavljaju deo aktivnosti usmerenih na prevenciju i eliminaciju dečjih, ranih i prinudnih brakova, koje se već treću godinu zaredom sprovode u okviru projekta „Pravna pomoć licima u riziku od apatridije“ finansiranog od strane UNHCR-a. Tokom 2017. godine, Praxis će održati ukupno 12 radionica, sa idejom da zajedno sa decom pokrene temu dečjih, ranih i prinudnih brakova kroz diskusiju o uzrocima i posledicama ranog osipanja iz obrazovnog sistema, a potom ih kroz sagledavanje uzroka i posledica ove štetne tradicionalne prakse osnaži da joj se odupru. 

Tokom prvog kruga radionica, kroz popunjavanje upitnika usmerenog na očekivanja devojčica i dečaka od roditelja i škole, kao i kroz razgovor o ranom napuštanju škole, još jednom se došlo do zaključka da dečji, rani i prinudni brakovi jesu jedan od uzroka ranog osipanja dece iz obrazovnog sistema. Pored toga, pokazalo se da većina dece nije informisana o ulozi pedagoškog asistenta kao i o njegovom prisustvu u školi. U drugom delu radionice, dečaci i devojčice su kroz crtež prikazivali razloge zbog kojih neko ne dolazi u školu i kako izgleda dan nekoga ko više ne ide u školu. Na osnovu ilustracija, nameće se zaključak da deca uglavnom napuštaju školovanje zbog pomoći roditeljima u obezbeđivanju finansijskih sredstava, odlaska u inostranstvo, kao i zbog rane udaje. Ipak, sva tri razloga su u uskoj sprezi sa siromaštvom. Tako, kao razlog rane udaje navode siromaštvo primarnih porodica, odnosno pritisak roditelja koji opet korelira sa siromaštvom. Zanimljiv podatak je i da su, sudeći po crtežima, uglavnom devojčice te koje napuštaju školu. Crteži takođe pokazuju da devojčice/dečaci koji su napustili školu jako pate zbog toga, pa su tako na crtežima prikazani kao tužni i uplakani, a veliki broj njih je nakon napuštanja škole prikazan kako obavlja fizičke poslove.

Ove radionice su samo inicijalni deo rada Praxisa sa decom na temu dečjih, ranih i prinudnih brakova, ali su svakako postavile dobre osnove za dalji rad, i jasno ukazale na postojanje ovog problema koji korelira sa siromaštvom i ranim napuštanjem školovanja. Tokom narednih radionica, glavni fokus biće na prevenciji dečjih, ranih i prinudnih brakova kroz definisanje uzroka i posledica.

 

nedelja, 10 decembar 2017 00:00

Dete je dete, da ga volite i razumete

Prema najnovijim podacima UNICEF-a i Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom navodi se da su deca sa invaliditetom i dalje suočena sa brojnim poteškoćama i preprekama u ostvarivanju svojih prava, uprkos činjenici da je Republika Srbija ratifikovala sve relevantne međunarodne konvencije, usvojila snažne zakone i politike i postigla napredak u razvoju inkluzivnih usluga. Primera radi, 45 odsto roditelja dece sa invaliditetom navodi da su oni ili njihova deca doživeli neku vrstu vređanja, omalovažavanja ili uznemiravanja zbog smetnji u razvoju deteta. U 24 odsto porodica jedan od roditelja je morao da odustane od posla da bi brinuo o detetu, a roditelji se često sreću sa nerazumevanjem poslodavca za dodatne obaveze vezane za brigu o detetu. Usluge podrške za život deteta u porodičnom okruženju (pomoć u kući, dnevni boravak, lični pratilac) uglavnom nisu dostupne deci sa invaliditetom i njihovim porodicama. Čak 16 odsto građana i građanki i 18 odsto učenica i učenika smatra da je diskriminacija prema osobama sa invaliditetom prihvatljiva, a nasilje je doživelo između 25% i 47% dece sa invaliditetom.

Povodom 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, naš kolega Vuk Raičević razgovarao je sa predsednicom Udruženja samohranih roditelja i dece sa invaliditetom „Plava školjka“ iz Beograda Nadicom Blažević i njenom dvadesetdvogodišnjom ćerkom Marinom. Posetio ih je u prostorijama udruženja, gde uveliko rade na izradi novogodišnjih čestitki, koje će deliti kako bi prikupili nedostajuća novčana sredstva, koja su im potrebna da plate iznajmljivanje prostora u kojima se ovo udruženje nalazi.

Kada je osnovano Vaše udruženje i čime se bavite?

Nadica: Naše udruženje osnovano je 2010. godine, a njegovi članovi i članice su deca sa invaliditetom iz cele Srbije, bez obzira na dijagnozu. Na osnivanje udruženja odlučila sam se kao samohrana majka troje dece, od kojih je jedno dete sa invaliditetom koje ima jedinstvenu dijagnozu na svetu. Smatram da je jedno takvo udruženje bilo potrebno, budući da značajan broj samohranih roditelja brine o deci sa invaliditetom. Od samog osnivanja naša je želja da decu i mlade sa invaliditetom učinimo vidljivijim u društvu i da ih uključujemo u kulturno-sportske manifestacije, ali i da organizujemo iste, kao što su sportske igre dece sa invaliditetom „Hoću da se igram“, koje održavamo svake godine. Zatim, organizujemo i „Prve Vukove dane“, posvećene Vuku Karadžiću, koji je bio osoba sa stečenim telesnim invaliditetom, a ostvario je velika postignuća. Učesnici dolaze iz cele Srbije. Pored toga, organizujemo i javne nastupe i besplatna letovanja za našu decu. Pružamo i preko potrebnu podršku roditeljima.

Kakva simbolika stoji iza naziva Vašeg udruženja?

Nadica: Mi nastojimo da ojačamo porodicu kao strukturu, da uključujemo sve porodice u aktivnosti koje realizujemo, jer se na taj način osnažuje i pojedinac. Želimo da podstaknemo i druge porodice dece i mladih sa invaliditetom da se otvore, da ne budu zatvoreni u četiri zida. Podstičemo ih da otvore svoju školjku i pokažu svoj biser. Svako dete i svaka porodica su kao školjka koja u sebi sadrži jedan prelepi biser. Međutim, ako školjka ostane zatvorena, biser se neće videti. Školjka je plava, jer je plava boja neba, a nebo simbolizuje bezgraničnost. Upravo takve treba da budu i mogućnosti svakog deteta.

Da li naše društvo pozitivno utiče da se deca i mladi sa invaliditetom i njihove porodice otvore?

Nadica: Nažalost, ne. U našem društvu su još uvek široko raspostranjene predrasude i stereotipi kada je reč o invaliditetu među decom i mladima. To je, pre svega, posledica neinformisanosti koje vodi ka nerazumevanju, a konačno i ka neprihvatanju. U svemu tome, ogromnu žrtvu podnose i roditelji, koji se svakodnevno suočavaju sa velikim izazovima i pritiscima, kako u svojim svakodnevnim aktivnostima – na poslu, u javnom prevozu, na ulici, kod lekara, u školi, tako i u okviru same porodice. Pored njih, u teškom položaju su i braća i sestre dece sa invaliditetom, koji su često stigmatizirani od strane društva, baš kao i njihovi roditelji.

Na koji način se društveni stavovi prenose u okvire porodice?

Nadica: Među našim članovima i članicama ima dece sa autizom, cerebralnom paralizom, Daunovim sindromom, dece sa oštećenim sluhom i vidom, sa retkim dijagnozama u Srbiji ali i u svetu, kao i dece sa stečenim invaliditetom. Mi uvek ističemo da je „dete dete, da ga volite i razumete“. Naša deca nisu deca sa posebnim potrebama. Ona imaju potrebe kao i sva druga deca – da budu voljena, da se edukuju, da se druže, da budu podržana, da razvijaju svoje talente. Međutim, vođeni pogrešnim društvenim normama i neznanjem, mnoge porodice se povlače i postaju nevidljive, ne dajući šansu detetu. Takve porodice vide sve kroz problem, a ne traže rešenje problema i žive život kroz krivicu i pravdanje. Neki čak svoju decu smatraju i prokletstvom. Nakon rođenja deteta, najčešće se dešava da majke ostanu same. Uža i šira porodica ih odbacuje, a pod pritiskom porodice, to često čine i očevi. Ja sam majka troje dece. Moja najmlađa ćerka je osoba sa invaliditetom i ja sam ostala sama sa njima da se borim. Ovakvi negativni stavovi su još više izraženi u manjim sredinama, a upravo u takvim sredinama je i manja podrška porodicama dece sa invaliditetom. Zbog toga sam se sa svojom decom preselila u Beograd iz jednog malog sela u Vojvodini.

Gde leže koreni ovakvog odnosa prema deci sa invaliditetom i kako to može da se prevaziđe?

Nadica: Problemi se javljaju već prilikom samog rođenja deteta. Naš zdravstveni sistem nema adekvatan pristup prema tek rođenom detetu sa invaliditetom i njegovoj porodici. Majka iz porodilišta odlazi kući samo sa dijagnozom da dete ima određeni invaliditet, napisanom na latinskom jeziku, koju u najvećem broju slučajeva uopšte ne razume. Ona nije svesna posledica i potreba koje iz takve dijagnoze proizlaze. Porodica zbog toga nespremno dočekuje dete, a usled svega toga javlja se strah i zabrinutost, kako kod majke, tako i kod ostalih članova porodice. To potom često dovodi do odbacivanja deteta, iz već navedenih razloga. Isti odnos se potom prenosi i na buduće lečenje deteta, njegovo obrazovanje, odrastanje i inkluziju u društvo. Majci i detetu je potrebno pružiti adekvatnu podršku od strane lekarskog osoblja u porodilištu, ali i samoj porodici. Potreban je anganžman pedijatra, hirurga, defektologa, psihijatra, psihologa i svih drugih koji će najpre objasniti dijagnozu deteta, a potom i pružiti sve potrebne informacije i podršku za njegov pravilan razvoj i odrastanje, i to svim članovima porodice. Kada bismo imali ovakav tretman porodilja i njihove dece u samom porodilištu, mnoga ne bi ni bila odbačena, jer bi se na taj način prevazišli nedovoljna informisanost, nerazumevanje, strahovi i neprihvatanje. Što se tiče društva u celini, ono takođe nema dovoljno informacija o svemu sa čime se deca sa invaliditetom i njihovi roditelji suočavaju, a nedovoljna je upućenost u prirodu samih fizičkih i mentalnih invaliditeta. Deca i njihovi roditelji često doživljavaju negativan tretman gde god da se nađu. Svako od nas je više puta doživeo prekor i kritiku zbog ponašanja deteta u javnom prevozu, prodavnici, pošti. Bune se jer ponekad ulazimo kod lekara preko reda. Izbegavaju da se druže sa našom decom i sa nama. Zbog toga je potrebno raditi na edukaciji celokupnog društva i povećanju vidiljvosti osoba sa invaliditetom. Takođe, iz godine u godinu sve je manje usluga socijalne zaštite kojima se obezbeđuje podrška u banjskim lečilištima, koje su od ključnog značaja za pomoć našoj deci. Te usluge treba da se razvijaju, a ne ukidaju. S druge strane, mnoge porodice nisu adekvatno informisane o svim uslugama podrške koje su im dostupne, a to je posebno izraženo u manjim i seoskim sredinama.

Kakvu poruku imate za roditelje dece sa invaliditetom?

Nadica: Nemojte da doživljavate svoje dete kao problem ili brigu. Verujte u svoje dete. Ja moju Marinu smatram poklonom i srećna sam što je baš ona stigla u moj život. Izboriti se sa svim poteškoćama koje roditeljstvo u našem slučaju donosi je jako teško, ali morate ostati hrabri, uporni i morate pokazati svom detetu bezuslovnu ljubav i podršku. Moja ćerka i ja smo preko 2000 dana proveli po bolnicama i banjama. Ja sam nezaposlena i podstanar, iako sam dvadeset godina radila kao učiteljica u školi. Nisam dozvolila da me to poremeti, kao ni radoznali pogledi nepoznatih osoba u prevozu i na ulici. Kada nas oni gledaju sa čuđenjem, mi njima uputimo osmeh, na šta se oni postide i vide da su pogrešili. Zahvaljujući svemu tome, moja ćerka je bila u mogućnosti da se posveti onome što najviše voli – plesu. Danas može da se pohvali da je vicešampionka sveta u hip-hopu među decom sa invaliditetom. Prestižno priznanje je dobila na takmičenju u Nemačkoj. Isto tako, nemojte da vas je sramota da potražite pomoć. Odlazak u centar za socijalni rad, kod psihologa ili psihijatra, ili u neko od savetovališta, ne znači da vi ne umete da se nosite sa svojim životom, već upravo suprotno, da ste mu se maksimalno posvetili. Usluge podrške postoje da bi vama i vašem detetu bio olakšan život. Na kraju, potrudite se da sterilnost i belu boju, koji su karakteristični za zdravstvene ustanove u kojima naša deca dugo moraju da borave, zamenite šarenim bojama. Upravo takve su i prostorije našeg udruženja, u kojima vlada kreativan haos i gde se uvek sprema nešto novo i interesantno.

Na kraju, svoju poruku deci sa invaliditetom i njihovim roditeljima uputila je Marina.

Marina: Svaki početak je težak. Ali, uz podršku porodice sve može da se postigne. Moja mama je odlaske na terapije, u bolnicu ili u banju meni uvek predstavljala sa vedrije strane. Govorila bi mi da ću tamo upoznati nove drugare, da ćemo obilaziti parkove, ići na kolače ili sladoled. Kupovali bismo neki suvenir za brata i sestru. Ja sam u selu u kome sam živela trenirala folklor. Nisam teško doživela promenu i preseljenje u Beograd, iako su mi nepoznati ljudi često upućivali začuđujuće poglede koji traju i traju. Na to nisam bila navikla u svom selu, gde se svi poznaju. Uz svoju porodicu sam naučila da ne postoji osoba koja se po nečemu ne razlikuje od drugih i koja nema određene poteškoće u životu. Ali, te razlike treba da nas približe i učine nam život lepšim. U međuvremenu sam saznala da ću moći da se bavim nečim novim, kao što je hip hop. Bila sam jako iznenađena kada mi se pružila prilika da odem u inostranstvo, na svetsko takmičenje u hip-hopu. Uopšte nisam imala predstavu da ću proći svih osam eliminacionih krugova i da ću osvojiti drugo mesto, i to me je učinilo jako srećnom. Posebno sam srećna što sam postala samostalni koreograf i što sam naučila Anu koja ne vidi, i Esmu i Selmu koje ne čuju, koreografiju kojom su postigle velike uspehe na takmičenjima. Dokazale smo da se može igrati i u mraku i u tišini, ali i kada si jedina na planeti sa određenom dijagnozom. Ako imate neki cilj i volju da do njega stignete, to ćete i uspeti. Ja ne mogu da kažem da sam u potpunosti ozdravila, ali danas, zahvaljujući podršci moje porodice, mogu samostalno da funkcionišem kroz život i pored svih zdravstvenih tegoba. Sreća je naše drugo ime.

Intervju objavljen u Ibarskim novostima na str. 4.

ponedeljak, 20 novembar 2017 00:00

Povodom Svetskog dana deteta

Danas, na Svetski dan deteta,  još jednom skrećemo pažnju na pojavu dečjih brakova u Srbiji. 

Podsećamo da dečji brak predstavlja grubo kršenje prava deteta, da ugrožava psihofizičko zdravlje devojčica i izlaže ih riziku od apatridije, nasilja u porodici, trgovine ljudima, da dovodi do povećane stope ranog napuštanja školovanja, a kasnije i do siromaštva i ekonomske zavisnosti. 

Tim povodom, razgovarali smo sa decom iz četiri osnovne škole u Srbiji, koja su na temu „Stop dečjim brakovima“ izrazila svoja mišljenja u formi poruka koje upućuju mami, tati, drugu/drugarici, ili nekom političaru/predstavniku institucije za koga smatraju da može da doprinese zaustavljanju ove štetne pojave. Većina poruka ističe da je dečji brak glavna prepreka školovanju i zaposlenju i da su rane trudnoće jako štetne po zdravlje devojčica, a neke od njih su se našle i na razglednicama koje smo danas poslali predstavnicima svih relevantnih institucija u Srbiji. 

Savet za prava deteta, telo Vlade Republike Srbije, je u svom novom sazivu za člana imenovalo Jasminu Miković, zamenicu izvršne direktorke Praxisa i predsednicu Upravnog odbora MODS-a.

MODS očekuje da će vrlo brzo uslediti i održavanje konstitutivne sednice Saveta za prava deteta, imajući u vidu da nam trenutno nedostaju osnovni strateški dokumenti u oblasti prava deteta, i da je potrebno intenzivno raditi na razvijanju mehanizama za koordinaciju aktivnosti i mera u oblasti zaštite i ostvarivanja prava deteta.

* Zapažanja i komentari MODS povodom Izveštaja o sprovođenju Akcionog plana za Poglavlje 23

Podsećamo da je Akcionim planom za Poglavlje 23 Vlada preuzela obavezu da ojača njegovu ulogu u formulisanju i praćenju politika u oblasti prava deteta. U skladu sa tim, MODS izražava nadu da će nova Vlada raditi na osnaživanju kapaciteta Saveta za prava deteta tako da on preraste u vodeći međusektorski koordinacioni mehanizam sa suštinskim ovlašćenjima u sektoru dečije zaštite.

Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action