M. S. iz Zemuna, koji boluje od paraplegije i kome je bilo onemogućeno pravo na slobodno kretanje, od 2007. godine se zalaže da trotoari u njegovoj ulici budu pristupačni za osobe sa invaliditetom. Obraćao se nadležnim gradskim vlastima, koje su pune četiri godine ignorisale njegov problem. Tako je 2011. godine odlučio da protiv Gradskog sekretarijata za saobraćaj Grada Beograda podnese pritužbu poverenici za zaštitu ravnopravnosti. Poverenica je utvrdila diskriminaciju i preporučila gradskim vlastima da ulicu u kojoj M. S. živi prilagode potrebama osoba sa invaliditetom. Iako su gradske vlasti postupile u skladu sa preporukom, građevinski radovi bili su veoma loše izvedeni, pa su prepreke za M. S. i dalje postojale. Nadležni organi su smatrali da je njihov posao završen, mada cilj preporuke nije bio postignut.

Nakon toga se M. S. obratio Praxisu za pomoć, te je Gradskom javnom pravobranilaštvu upućen predlog za mirno rešavanje spora, sa predlogom da se trotoar u njegovoj ulici prilagodi potrebama osoba sa invaliditetom i da se postave odgovarajuće rampe. Gradsko javno pravobranilaštvo je postupilo u skladu sa navedenim zahtevima, a M. S. je konačno nakon sedam godina mogao da se kreće svojom ulicom.

Ovo nažalost nije usamljen slučaj, jer se M. S. kao i druge osobe sa invaliditetom svakodnevno susreću sa velikim poteškoćama prilikom korišćenja javnog gradskog prevoza i javnih objekata koji su nepristupačni.