Diskriminacija

petak, 1. novembar 2013.

Ratifikacija Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici

Narodna skupština Srbije ratifikovala je Konvenciju Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, 31. oktobra 2013. godine.

Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) predstavlja najsveobuhvatniji međunarodni ugovor u ovoj oblasti.

Istanbulska konvencija prepoznaje nasilje nad ženama kao jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. To je oblik diskriminacije prema ženama koji je rezutat istorijski nejednakih odnosa između muškaraca i žena, a koji su doveli do dominacije muškaraca nad ženama.

Upravo zbog toga, Istanbulska konvencija se direktno bavi potrebom uklanjanja štetnih rodnih stereotipa i predrasuda, običaja i tradicija, koji se zasnivaju na ideji inferiornosti žena ili primeni stereotipnih rodnih uloga.

Prema Istanbulskoj konvenciji, država je dužna da preduzme neophodne mere za promovisanje promena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca kako bi se iskorenile predrasude, običaji, tradicije i druge prakse koje se zasnivaju na inferiornosti žena i streotipnim ulogama žena i muškaraca.

Obaveza države je da obezbedi obuku stručnjakinja i stručnjaka koje/i pružaju usluge žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Podizanje javne svesti o različitim oblicima nasilja nad ženama i njihovim posledicama je takođe obaveza države.

Istanbulska konvencija predviđa saradnju države sa nevladinim organizacijama, medijima i privatnim sektorom kako bi problem nasilja nad ženama bio predstavljen široj javnosti.

U domenu zaštite žrtava nasilja, država treba da osigura da potrebe i bezbednost žrtve budu na prvom mestu svih mera i da učinioci nasilja nad ženama budu krivično gonjeni i adekvatno kažnjeni. Ovo podrazumeva da su države obavezne da preduzmu neophodne zakonodavne ili druge mere i da obezbede žrtvama odgovarajuće građansko-pravne lekove protiv učinioca, ali i protiv državnih organa koji nisu reagovali na nasilje u skladu sa svojim ovlašćenjima.

Jednom rečju, Istanbulska konvencija zahteva od država potpisnica da se rukovode standardom potpune posvećenosti (due diligence) u prevenciji, zaštiti, procesuiranju i sankcionisanju akata nasilja.

Nažalost, Republika Srbija je uložila rezervu na dva člana Istanbulske konvencije - član 3. Zakona o potvrđivanju Konvencije navodi: „Republika Srbija zadržava pravo da ne primenjuje odredbe člana 30, stava 2 i člana 44, stava 1, tačke e, stava 3 i stava 4 Konvencije dok ne izvrši usaglašavanje unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva sa navedenim odredbama Konvencije.“

Član 30, stav 2 Konvencije povezan je sa odgovarajućom državnom naknadom za osobe koje su dobile ozbiljne telesne povrede ili kojima je ozbiljno narušeno zdravlje nasiljem koje su pretrpele.

Član 44 ima isti sadržaj u celosti kao i član 25 Konvencije o zaštiti dece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja, koja je prihvaćena 2010. godine, a odnosi se na nadležnost. Ni tada kao ni sada krivično zakonodavstvo nije bilo usaglašeno sa odredbama te Konvencije, pa država nije izrazila rezerve.

Za stupanje na snagu Istanbulske konvencije potrebno je da deset država položi ratifikacione instrumente o prihvatanju Konvencije, od kojih najmanje osam od deset inicijalnih država moraju biti članice Saveta Evrope. Istanbulska konvencija stupa na snagu prvog dana u mesecu posle isteka perioda od tri meseca nakon polaganja ratifikacionih instrumenata od strane deset država potpisnica kojim se ratifikuje, prihvata ili odobrava Konvencija.

Pročitano 27763 puta
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action