Program statusnih i socioekonomskih prava

utorak, 10. decembar 2019.

Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava

Danas se širom sveta obeležava Međunarodni dan ljudskih prava. Na današnji dan pre 71 godinu Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Univerzalnu deklaraciju o ljudskiim pravima. U prvom članu Univerzalne deklaracije istaknuto je načelo da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Deklaracijom je propisano i da svako ima pravo da svuda bude priznat kao pravni subjekt.

Nažalost, u Srbiji se i dalje rađaju deca koja ne mogu da budu upisna u matičnu knjigu rođenih odmah nakon rođenja i koja zbog toga ne mogu biti prepoznata kao subjekti prava. Ova deca u prvim mesecima, a ponekad i godinama života ostaju bez ličnih dokumenata, zbog čega im pristup mnogim pravima ostaje uskraćen ili znatno otežan. Najčešće je reč o deci romske nacionalnosti, a u matične knjige ne mogu da se upišu zato što njihove majke ne poseduju lična dokumenta.

U želji da prikažemo sa kojim se svakodnevnim problemima suočavaju ta deca i njihove porodice, razgovarali smo sa roditeljima neke od te dece. Njihovi slučajevi još jednom potvrđuju da je neophodno da se za ovaj problem napokon nađe trajno rešenje.



Neravnopravna već od rođenja


Nađija ima 19 godina i nikada nije posedovala nijedan lični dokument. Njena porodica poreklom je sa Kosova, gde je živela do 1999. godine, kada je bila prinuđena da napusti svoj dom. Nedugo potom, u neformalnom romskom naselju u Beogradu u kome su se nastanili njeni roditelji, rođena je Nađija. Njeni roditelji nisu mogli da je upišu u matične knjige odmah nakon rođenja, jer nisu posedovali lične karte. Lične karte nisu mogli da pribave jer su matične evidencije u kojima su bili upisani nakon sukoba na Kosovu ostale nedostupne organima Republike Srbije, tako da roditelji godinama nisu mogli da pribave svoje izvode iz matičnih knjiga i uverenja o državaljanstvu. Samim tim nisu mogli ni da Nađiju upišu u matičnu knjigu rođenih. Trenutno se pred sudom u Beogradu vodi postupak za utvrđivanje Nađijinog vremena i mesta rođenja i tek nakon eventualnog uspešnog okončanja tog postupka Nađija može da očekuje da će dobiti svoje lične isprave.

Kao što roditelji nisu mogli bez ličnih dokumenata da Nađiju upišu u matičnu knjigu rođenih, tako ni ona nije mogla da svoje četvoro dece nakon rođenja upiše u matične knjige. Najmlađe Nađijino dete, ćerka Samanta, rođeno je početkom ove godine u jednom beogradskom porodilištu. Nađija kaže da nije imala probleme prilikom prijema u porodilište, kao i da niko tada nije uslovljavao prijem u bolnicu posedovanjem zdravstvene knjižice i lične karte.

Negativne posledice neposedovanja ličnih dokumenata javile su se nakon porođaja, kada je Nađija trebalo da ovlašćenom licu u bolnici da izjavu o imenu deteta i da pruži druge podatke koji su potrebni za prijavu rođenja. Tada joj je rečeno da zbog toga što ne poseduje lične dokumente prijava rođenja i upis deteta neće moći da se sprovedu, a da će za dete moći da dobije izvod iz matične knjige rođenih tek kada bude pribavila ličnu kartu.

Tako se Samanta samo nekoliko dana nakon rođenja našla u znatno nepovoljnijem položaju u odnosu na ostalu decu. Jer, dok su druga novorođena deca bez problema upisana u matične knjige pošto njihove majke nisu imale problema sa ličnim dokumentima, Samanta se na samom početku života našla u neravnopravnom položaju i u riziku da joj pristup mnogim pravima bude otežan ili sasvim onemogućen. Kako su Nađija i Samanta Romkinje, njihov primer još jednom je potvrdio činjenicu da Romi predstavljaju jednu od najdiskriminisanijih društvenih grupa u Srbiji, pošto problem neposedovanja dokumenata i nemogućnosti upisa dece u matične knjige gotovo isključivo pogađa pripadnike ove nacionalne manjine.

Nađija se u izvesnom smislu čak može smatrati srećnom, jer prilikom izlaska iz bolnice od nje nije traženo da plati bolničke troškova, što se često dešava porodiljama koje ne poseduju zdravstvenu knjižicu i ličnu kartu, uprkos tome što je propisano da se u takvim slučajevima troškovi nadoknađuju iz budžeta. Nisu retki čak ni slučajevi da službenici zdravstvenih ustanova prete da decu neće pustiti iz porodilišta dok ne budu plaćeni troškovi. Nađijinu i Samantinu situaciju donekle je olakšala okolnost da je Nađijin otac u međuvremenu uspeo da pribavi svoju ličnu kartu, tako da je prilikom otpusta iz porodilišta makar on mogao da se identifikuje i prihvaćeno je da on potpiše potrebne dokumente.

Nađija objašnjava da se i kasnije lična karta njenog oca pokazala kao koristan dokument, jer je u nekoliko navrata kada ni ona ni ćerka nisu mogle da se identifikuju, sa njima išao i Nađijin otac, pa su zahvaljujući tome Samanti pružene potrebne usluge. Između ostalog, Samanta je u domu zdravlja obavila redovne zdravstvene preglede i primila je sve potrebne vakcine. Nađiju i Samantuje nakon porođaja posetila i patronažna sestra, ali to je učinila samo jednom, iako se inače organizuje pet poseta.

Uopšte, mali je broj prava koja su Nađija i njena ćerka uspele da ostvare. Tačno je da se do sada nije dogodilo da lekari u domu zdravlja odbiju da pregledaju Samantu kada se razboli, ali u slučaju kada je trebalo uraditi analizu krvi, to je učinjeno tek nakon upornih Nađijinih molbi. Prethodno joj je rečeno da ili ona ili ćerka moraju da poseduju zdravstvene knjižice, a da za osobe bez tog dokumenta postoji „poseban put“.

Osim toga, lekove su roditelji uvek morali sami da plate. A njima iznosi od dve, tri ili čak pet hiljada dinara, koliko su u nekim slučajevima morali da plate, predstavljaju ogroman izdatak.

Nađija i njena porodica izrazito su siromašni, a izdržavaju se od novca koje uspe da zaradi njen vanbračni muž i otac zajedničke dece. On je nezaposlen, a samo povremeno uspeva da pronađe honorarne poslove, koji najčešće traju tek dan ili dva i slabo su plaćeni. Stoga mu uglavnom preostaje da se bavi još manje isplativim sakupljanjem i prodajom sekundarnih sirovina.

Iako je nesumnjivo da se članovi Nađijine porodice mogu uvrstiti među socijalno najugroženije građane, kojima bi svaka pomoć bila ne samo dobrodošla, nego i preko potrebna, te da ispunjavaju uslove za razne vidove socijalnih davanja – oni ne primaju ni jedno, samo zato što Nađija i njena deca ne poseduju lične dokumente. Tako se samo produbljuje nejednakost i povećava socijalni jaz, jer neke oblike socijalne podrške, poput roditeljskog dodatka, dobijaju i porodice koje nisu finansijski ugrožene, dok oni kojima je pomoć najpotrebnija – kao što su Nađija i njena deca - ostaju bez ičega. I sve dok ne budu uspeli da se upišu u matične knjige i da pribave lične dokumente neće moći da očekuju da će im se položaj iole poboljšati.


Iako Ustav, zakoni i međunarodne konvencije nalažu da se svakom detetu, bez izuzetka, mora omogućiti upis u matičnu knjigu rođenih odmah nakon rođenja, to fundamentalno pravo u Srbiji se uskraćuje mnogoj deci. Uprkos brojnim preporukama međunarodnih tela Srbiji da otkloni prepreke koje sprečavaju upis, kao i dugogodišnjeg ukazivanja nevladinog sektora na ozbiljnost i na razmere ovog problema, nadležni organi su se oglušili na sve dosadašnje apele za izmenu podzakonskih akata koji sprečavaju upis dece čije majke ne poseduju dokumente.

Pročitano 10444 puta
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action