Učenici i učenice Osnovne škole „Vožd Karađorđe“ iz Leskovca su pokrenuli akciju „Moje sutra počinje danas”, sa željom da pozovu donosioce odluka u svojoj opštini da čuju njihove ideje i potrebe i preduzmu potrebne korake da se na njih adekvatno odgovori. Više o realizaciji dečje inicijative, koja je deo aktivnosti na projektu „Sutra počinje danas“ možete naći na portalima Info centar Juga, Vesti.rs, Dnevnik juga i Jug press.

Nevena Marković, koordinatorka za prava deteta, govorila je za Dnevnik 2 RTS-a o dečjim brakovima, rezultatima istraživanja iz prošlogodišnjeg izveštaja, kao i o neophodnoj umreženoj reakciji svih nadležnih organa i organizacija na samu indiciju dečjih brakova. Prilog RTS-a možete pogledati OVDE. 

Povodom sastanka koji smo organizovali sa predstavnicima lokalne administracije, civilnog društva i medija u Kraljevu, u okviru projekta „Sutra počinje danas” sa ciljem poboljšanja učešća građana u reformskim procesima, naša Marija Dražović, koordinatorka za javne politike i istraživanje, dala je izjavu za RTVKV koju možete pogledati OVDE. 

Naša Marija Dražović, koordinatorka za javne politike i istraživanje, najavljujući sastanak sa predstavnicima javnog i civilnog sektora koji je održan u Kraljevu, govorila je za RTVKV o projektu „Sutra počinje danas” čiji je jedan od ciljeva poboljšanje učešća građana u kreiranju lokalnih politika i unapređenje transparentnosti rada organa uprave.

Prilog RTVKV možete pogledati OVDE. 

An urgent call to States, UN agencies, donors and other stakeholders to learn lessons from the COVID-19 pandemic and take sustained action to correct past mistakes and prioritise protecting stateless people’s rights and the right to nationality

You can download full statement: HERE

In the very center of Belgrade, Serbia, hidden behind the platforms of the Bus and Railway Station, invisible for the inhabitants of the city, during 2016 and 2017, a parallel city of refugees and migrants grew. All those who were, for various reasons, outside the reception and asylum centers, lived for months in abandoned barracks during the coldest winter in many years, when the temperature dropped below -20. From there, they started their journey to try to cross the border irregularly and reach Western Europe, where they were most often beaten, robbed and returned ill after unsuccessful attempts.

With the expansion of a grandiose infrastructure project, all the squats were demolished to give way to construction sites, the foundations of modern skyscrapers on the river bank and the future new landmark of Belgrade. From the settlement where 2,000 people lived at one time, among them a few hundred unaccompanied and separated children, only the ruins remained after the excavator. Most people were then relocated to reception centers, where they had incomparably better conditions. However, most grieved for the demolished barracks, a place that grew in some bizarre direction, with its streets, cricket fields, hairdressers, volunteers, its celebrations with traditional dances. Those of us who worked in that place every day knew the other side of it, much darker, all its risks, concerning health, safety and other issues, which were a consequence of what some of them perceived as the ultimate freedom. Clashes, various types of violence, robberies and frauds, fear and anxiety lurked beneath the layer of cheerful greetings and jokes. Life in such a place, between tons of garbage, had only one purpose - to be close to the station and immediately respond to the call of smugglers, to continue the journey as soon as possible.

A year later, incomparably fewer refugees and migrants were outdoors, out of the system. At the site of the barracks, construction machinery largely performed work on the construction of high towers. However, at that place, during outreach work, we found a group of minors from Afghanistan, unaccompanied boys. They slept in large pipes waiting to be set up on the construction site. Nylon was pulled over the opening of the pipe, to protect them from the wind and rain.

We have been creating a relationship of trust with them for a long time, making them aware of the risks of their decision to be there. The reasons were the same ones we had been listening to for years. By going to the Asylum Center, which is a 6-hour drive from Belgrade, they lose the opportunity to be ready to move as soon as the smugglers call them. By not answering the call, they lose money or a place in the next group.

Praxis' team for the protection of refugees and migrants repeatedly referred minors to Field Social Workers, as well as to other organizations that provided specific assistance. We took them to the doctors for medical care whenever necessary, but also to workshops organized by other organizations in the nearby safe space where they carried out their activities. The boys told us how they had crossed the borders in all ways, crossing rivers, smuggling on trucks, staying under trains or freezing for days wandering in the woods. All the failures, beatings by the border police, push backs to countries from which they would try to cross again irregularly, looting in the parks of the cities they passed through, encounters with wild animals in the "jungle", all this left marks that they tried to cover up, having only one goal, to move forward.

While visiting a space where several organizations worked with this group of children, one of them, a fourteen-year-old, quietly wrote something on a sticker that he carelessly pasted on a nearby wall when he left. Out of curiosity, we later invited a cultural mediator to translate the inscription for us. It said in Persian, "Mom, I miss you, I dream of you every night”.

Praxis' team worked with this group of children on a daily basis, and they eventually agreed to enter the social protectioin system, after which they were placed in a nearby Asylum Center. Although they were no longer exposed to the risks of staying outside, they did not stay in the Asylum Center for long. The boys called us after a few months from Western Europe.

Today, along the river, Belgrade Waterfront dominates the skyline. At the place where the bicycle path now passes, only a couple of years ago, some children stood in torn shoes, wet and frozen, towards their dreams. In one of those skyscrapers a pipe was built in, which was home to a group of boys from Kabul during the winter of 2018.

Kako propusti u radu institucija mogu da utiču na život građana i građanki i njihov pristup osnovnim pravima, svedoči slučaj dečaka koji je Praxis evidentirao prilikom posete Doljevcu 2020. godine. Učeniku VI razreda osnovne škole trinaest godina nije bilo određeno lično ime. Roditelji su propustili da mu u zakonskom roku odrede ime, a ni otac nije priznao očinstvo.

Nakon što su roditelji otišli u inostranstvo, brigu o dečaku i njegovoj braći i sestri preuzeli su baba i deda, a po njihovoj smrti, deca su više meseci u Doljevcu živela sama, dok se iz inostranstva nije vratio njihov otac. Dečakova majka je pre više godina napustila porodicu. Dečak sada živi sa braćom, od kojih su dvojica punoletni.

U ovakvim situacijama, centar za socijalni rad je dužan da preduzme mere i aktivnosti kako bi se regulisao lični status deteta i omogućio pristup osnovnim pravima, u detetovom najboljem interesu. Organ starateljstva je bio dužan da sprovede postupak i donese odluku o određivanju ličnog imena deteta kao i da potom, donese odluku kojom određuje staratelja kako bi se regulisao dečakov lični status, a posebno prijava na zdravstveno osiguranje.

S obzirom na to da je prilikom terenske posete evidentirano da dečak nema određeno lično ime, uz pomoć Praxisa je Centru za socijalni rad u Doljevcu podnet zahtev za određivanje ličnog imena.

Pošto nije dobijen odgovor po osnovu podnetog zahteva, Centru za socijalni rad u Doljevcu je upućen dopis kojim je zahtevana informacija o statusu predmeta. U telefonskim razgovorima, koji su potom usledili, pravniku, supervizoru i socijalnom radniku Centra je predočeno da Porodični zakon nalaže organu starateljstva da odredi lično ime deteta u ovakvim slučajevima, kao i da je u interesu deteta da formalno stekne pravni subjektivitet. Praxis je tada naročito napomeno da su dečaku, zbog neposedovanja dokumenata, uskraćena osnovna prava, a posebno pravo na zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

Predstavnici centra su bili pri stavu da nije moguće odrediti lično ime deteta bez učešća roditelja. S obzirom na to da organ starateljstva i dalje nije donosio odluku po podnetom zahtevu, upućena je urgencija, nakon čega je Centar dostavio obaveštenje da nije u mogućnosti da sprovede postupak određivanja ličnog imena deteta, jer se majka deteta ne nalazi na adresi na kojoj je mesno nadležan Centar za socijalni rad. Dečakova majka živi u Nemačkoj i ne poseduje važeću ličnu kartu.

Centar za socijalni rad je dužan da svakom detetu odredi ime, ukoliko ono nije određeno u zakonskom roku, bez obzira na bilo koje okolnosti, pa i na to da li majka može da učestvuje u postupku. Pravo na upis u matičnu knjigu rođenih i na lično ime svakom detetu garantuju i Ustav i Porodični zakon i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Konvencija o pravima deteta.

U međuvremenu, dečakova starija braća su samostalno odlazila u Centar za socijalni rad u Doljevcu, kome su se obraćali radi regulisanja ličnog statusa maloletnog brata. Nakon što su više puta insistirali kod ovog organa starateljstva da preduzme mere kako bi se rešio dečakov status, kako su Praxisu preneli, iz Centra su im pretili da će izmestiti dečaka i smestiti ga u hraniteljsku porodicu, nakon čega su prestali da se obraćaju organu starateljstva.

Od dečakove braće Praxis je saznao da je dečaku prošle godine dijagnostifikovan dijabetes. Nakon višednevnog ispoljavanja različitih simptoma, pedijatar Doma zdravlja u Doljevcu pristao je da ga pregleda, iako dete nije imalo zdravstvenu knjižicu. Analizom krvi je tada bio utvrđen višestruko povišen nivo šećera, zbog čega je dečak hitno prevezen u Klinički centar Niš, gde su isprva odbili da ga prime zbog neposedovanja zdravstvene knjižice. Pošto se nalazio u teškom zdravstvenom stanju, dečak je ipak primljen na bolničko lečenje. Nakon otpusta iz Kliničkog centra Niš, pošto nije posedavo izvod iz matične knjige rođenih ni zdravstvenu knjižicu, dečak nije mogao da ode na pregled kod endokrinologa. Sva medicinska sredstva i potrošni materijal neophodan za kontrolu nivoa šećera u krvi, koje bi inače dobijao bez troškova da je zdravstveno osiguran, dečak je kupovao i to kada i ukoliko bi porodica za to imala novca.

Zbog ozbiljnosti situacije i dečakovog zdravstvenog stanja, a usled propusta u radu centra za socijalni rad, Praxis se obratio Zaštitniku građana kako bi preduzeo radnje iz svoje nadležnosti i sproveo kontrolu zakonitosti postupanja centra. UNHCR i Zaštitnik građana su, zajedno sa Ministarstvom za državnu upravu i lokalnu samoupravu Republike Srbije potpisnici Sporazuma o razumevanju, čiji je cilj rešavanje preostalih problema sa kojima se suočavaju osobe bez ličnih dokumenata, kao i članovi Operativne grupe formirane u okviru ovog sporazuma.

Uprkos ranijim naporima Praxisa koji su trajali duže od devet meseci i ukazivanja na potrebu reševanja dečakovog slučaja i na nezakonito postupanje Centra, tek nakon što je Zaštitnik građana sproveo kontrolu zakonitosti postupanja centra za socijalni rad, ovaj organ starateljstva je pokrenuo postupak za određivanje ličnog imena deteta. Rezultati su u potpunosti bili vidljivi dva meseca nakon uključivanja Zaštitnika građana u ovaj slučaj.

Centar za socijalni rad u Doljevcu je doneo rešenje kojim je dečaku određeno lično ime. Sproveden je upis ličnog imena, određivanje JMBG-a i upis činjenice državljanstva u matičnoj službi u Nišu. Dečak je tek tada, trinaest godina nakon rođenja dobio potrebna dokumenta, sa kojima je napokon mogao da ostvari pravo na zdravstveno osiguranje koje mu je bilo preko potrebno. Centar za socijalni rad u Doljevcu je pribavio izvod iz matične knjige rođenih i u saradnji sa ispostavom Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje u Doljevcu izvršio prijavu dečaka na zdravstveno osiguranje.

Time je konačno dobijen epilog ovog slučaja, dečaka iz Doljevca koji trinaest godina nije imao pristup osnovnim pravima jer mu nije bilo određeno lično ime. Slučaj je rešen u roku od dva meseca nakon obraćanja Zaštitniku građana, zahvaljujući saradnji uspostvljenoj u okviru Operativne grupe, a na osnovu Sporazuma o razumevanju između UNHCR-a, Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu i Zaštitnika građana Republike Srbije. Iako je ovaj slučaj konačno uspešno rešen, on pokazuje da je u praksi potrebno još dosta raditi na jačanju kapaciteta, kao i na senzitivisanju službenika o posebnom položaju i potrebama lica iz marginalizovanih grupa, kako bi svi građani pod jednakim uslovima bez diskriminacije mogli da pristupe osnovnim pravima. Primeri poput ovog o dečaku iz Doljevca pokazuju nam koliko je neophodna i važna pravna pomoć, ali i zagovaranje u ovim slučajevima. Uprkos uspesima koji su do sada postignuti na ovom polju, na terenu i u praksi se, nažalost, još uvek susrećemo sa ljudima koji i dalje nemaju lična dokumenta i, kao posledicu toga, nemaju mogućnost da ostvaruju osnovna prava.