Prava deteta

Praxis

Praxis

Tokom juna 2019. godine Praxis je učestvovao u ciklusu obuka koje su realizovane na projektu „Podrška lokalnoj integraciji ekstremno ugroženih interno raseljenih lica, izbeglica i tražilaca azila u Srbiji“, koji sprovodi Amity u partnerstvu sa UNHCR-om i Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Obuke su održane u Leskovcu, Smederevu, Nišu i Kraljevu, a namenjene su stručnjacima zaposlenim u centrima za socijalni rad i povereništvima Komesarijata za izbeglice i migracije sa ciljem proširivanja njihovih znanja o antidiskriminacionim propisima važnim za rad sa izbeglicama, interno raseljenim licima i tražiocima azila u Srbiji. 

Koncept obuka, koji je pripremila i realizovala Marija Dražović iz Praxisa, obuhvatio je uvid u pravni i institucionalni okvir uključujući izvore međunarodnog prava i dobre prakse, kao i domaćeg zakonodavstva. Imajući u vidu složenost pojma diskriminacije, kao i bogatstvo i šarolikost normi koje uređuju zaštitu prava na ravnopravnost, izlaganje je zasnovano na sveobuhvtanom pristupu problemu diskriminacije uz poseban osvrt na zaštitu izbeglih i interno raseljenih lica i tražilaca azila. Pored navedenog, učesnici su upoznati sa dostupnim mehanizmima zaštite prava na ravnopravnost, kao i sa nedostacima koji su identifikovani kroz analizu usklađenosti domaćeg okvira sa međunarodnim obavezama i dobrom praksom, ali i sa nedostacima koji su se javili u praksi. Najznačajnija pažnja tokom izlaganja je ipak posvećena problemima u implementaciji postojećeg okvira i mogućnostima odnosno preporukama za unapređenje primene. Jedan deo obuka posvećen je problemu netransparentnog i neinkluzivnog pristupa u procesu izrade i usvajanja politika sa posebnim fokusom na loklane politike i posledice pomenutog pristupa u njihovoj kasnijoj primeni. 

Nakon realizacije obuka zaključeno je da postoji izrazito nizak nivo svesti među zaposlenima u konkretnim institucijama o antidiskriminacionim propisima što svakako može biti posledica složenosti srpskog pravnog okvira za ravnopravnost, ali i nedovoljne posvećenosti države u kreiranju i sprovođenju kampanje podizanja svesti javnosti o ovom problemu. Naravno, ovo podrazumeva i preuzimanje odgovornosti države za podizanje institucionalnog znanja o antidiskriminaciji kao i očuvanja stečenog znanja među pružaocima usluga koji su zaposleni u institucijama. Većina učesnika koji su prisustvovali radionicama su istakli da nikada nisu bili na sličnim obukama niti su prolazili druge vidove edukacije na temu antidiskriminacije. Ako se uzme u obzir da su učesnici, zapravo službenici koji rade na postupcima ostvarivanja prava najugroženijih građana, onda se može pretpostaviti da je rizik loše primene propisa i povrede prava građana veoma visok. Pojedini učesnici nisu se suzdržavali i da na obukama iznose diskriminatorne stavove u odnosu na pripadnike pojedinih osetljivih grupa, naročito Roma. Smatraju da je Romima sistem mera afirmativne akcije pružio više mogućnosti kada se radi o pristupu pravima. Takođe je prisutno mišljenje da su Romi skloni da zloupotrebljavaju prava i da se malo toga može učiniti na planu uanpređenja njihovog položaja jer je način njihovog života direktno uslovljen tradicijom i navikama. Pored pomenutog, istaknuta su i mnogobrojna druga mišljenja i stavovi u velikoj meri opterećeni predrasudama. Upravo iznošenje ovakvih stavova bilo je povod da se otvori diskusija i da se učesnicima pruži adekvatna i opšteprihvaćena argumentacija o opasnosti i štetnosti stereotipa, kao i da se kroz najčešće primere iz prakse ukaže da su streotipi osnov diskriminacije i da vode ozbiljnim povredama prava, posebno kada to čine zaposleni u državnim organima. 

Učesnicima je skrenuta pažnja da je najpre neophodno prizanti diskriminaciju kao društveni problem kako bi borba protiv ove pojave bila efikasna. Naime, diskriminacija je odgovornost svakog pojedinca i celokupnog društva tako da je izuzetno važno da svako usmeri napore u cilju iskorenjivanja odnosno suzbijanja ove štetne pojave. 

Obuke su bile veoma korisne jer su otvorile pitanje poznavanja pojma, okvira i prakse u ovoj oblasti i ukazale da postoji značajan prostor za unapređenje položaja osetljivih grupa koje su izložene diskriminaciji gotovo svakodnevno. Posebno je diskutovano o ulozi zaposlenih u institucijama koji svakodnevno pružaju usluge građanima u iskorenjivanju i suzbijanju diskrimnacije. Ovo je naročito važno imajući u vidu da su građani u velikoj meri izloženi diskrimnaciji u oblasti pružanja usluga u postupcima pred organima javne uprave što shodno zakonu predstavlja posebno težak oblik diskriminacije.

In June 2019, Praxis continued providing assistance to refugees/migrants, through information, psychosocial support, referrals to the targeted assistance provided by various organisations/institutions or covering the costs of transport to the asylum and reception centres.

A total of 1434 newly arrived refugees/migrants were informed about current situation in Serbia and the region, legal status and available legal options (seeking asylum in Serbia, assisted voluntary return to the country of origin, possibilities of family reunification abroad or resettlement to a third country when possible), accommodation in asylum centres (AC) or transit-reception centres in Serbia, means of transportation to the assigned centres, other rights and available services (medical care, psychosocial support, food, NFIs, various workshops for refugees/ migrants etc).

Download the whole Protection Monitoring Report for June 2019 here.

In May 2019, Praxis continued providing assistance to refugees/migrants, through information, psycho-social support, referrals to the targeted assistance provided by various organisations/institutions or covering the costs of transport to the asylum and reception centres.

A total of 1208 newly arrived refugees/migrants were informed about current situation in Serbia and the region, legal status and available legal options (seeking asylum in Serbia, assisted voluntary return to the country of origin, possibilities of family reunification abroad or resettlement to a third country when possible), accommodation in asylum centres (AC) or transit-reception centres in Serbia, means of transportation to the assigned centres, other rights and available services (medical care, psycho-social support, food, NFIs, various workshops for refugees/ migrants etc).

Download the whole Protection Monitoring Report for May 2019 here.

Povodom Svetskog dana izbeglica, predstavljamo vam svedočenje migrantkinje sa kojom smo razgovarali u okviru aktivnosti koje sprovodimo na projektu "Praćenje zaštite i pružanje pomoći i informacija izbeglicama i migrantima u Beogradu" uz finansijsku pomoć Save the Children.

"Moje ime je Batul. Nisam sigurna da li imam 31 ili 32 godine. Ja sam Hazara kao i  moji roditelji. Tri moje sestre, brat i ja smo rođeni u Mashadu u Iranu, gde sam živela ceo svoj život. Moji roditelji su rodom sa severa Avganistana iz regiona Gur. U Iran su došli pre 48 godina kao izbeglice i sve vreme su živeli u Iranu bez regulisanog statusa. U Mashadu sam živela sa majkom, bratom i jednom sestrom. Dve starije sestre su u Norveškoj. Otac je umro pre 15 godina. I Iranu gde smo rođeni nismo mogli da ostvarimo nikakav status. Za Irance smo Avganistanci, za Avganistance Hazari. Tretiraju nas kao Rome, kao bezvredne. Ja nisam ni udata, mođeš da zamisliš kako na mene gledaju.

Kako sam rođena u izbeglištvu u Iranu, nemam državljanstvo nijedne države. U Avganistanu nikad nisam ni bila. Jedini dokument koji sam ikad imala je izbeglička kartica koju smo morali da obnavljamo svake godine. Rođena sam u bolnici u Mashadu, ali nikad nisam dobila izvod iz matične knjige rođenih. Nakon očeve smrti pokušala sam da regulišem status. Međutim, odbili su me i rečeno mi je da je bolje da idem i nađem sebi muža. 

Jedini posao koji sam mogla da nadjem ilegalno je kao čistacica. Radila sam za mnogo malu platu. Nisam imala ni medicinsko osiguranje tako da nisam mogla da odem kod lekara u Dom zdravlja već samo kod privatnog lekara sto uvek košta. Zbog toga sam imala ideju da otvorim svoju agenciju za cišćenje, ali nije bilo moguće bez dokumenata. Nismo čak mogli ni da idemo u drugi grad da nađemo posao ili da se preselimo. Čula sam da izbeglice iz Avganistana mogu da dobiju „beli“ pasoš u ambasadi, ali nisam se raspitivala za uslove. Bez dokumenta bili smo osuđeni na život samo u jednom mestu. Jednom je jedna od mojih sestara pokušala da ode u drugi grad, u Teheran. Međutim, policijska kontrola je ušla u autobus i izveli su je napolje, jer nije imala dokumenta. Pretili su joj da će je deportovati u Avganistan. Plakala je i molila da je puste da se vrati kući. Nakon nekoliko sati su je pustili da se vrati u Mashad. Moj brat je više puta bio hapšen, naročito uveče kad se vraćao sa posla kući.

Kao samoj ženi koja ne želi da se uda i hoće da bude samostalna, život je bio veoma stresan i težak. Jednom dok sam radila kao čistacica, vlasnik agencije je hteo da bude blizak sa mnom, znaš na šta mislim. Odbila sam ga i on se naljutio. Smanjio mi je ionako malu platu preteći da će povući veze da me deportuje u Avganistan. Htela sam da ga prijavim policiji, ali policija mi je tražila dokumenta kako bi zabeležila moju prijavu. Kad sam objasnila policiji svoju situaciju počeli su da me ispituju kako radim bez dozvole za rad. Imala sam još par neprijatnih iskustava sa muškarcima, jer sam sama žena, izbeglica i Hazara. Zbog toga sam uvek tražila posao blizu kuće što nije bilo lako. Imala sam i velikih problema sa samopouzdanjem.

Želim da živim slobodno, da imam svoj biznis. Neću da se udam samo zbog papira. Zato sam rešila da se pridružim sestrama u Norveškoj.

...

U Srbiju smo ušli rano jutros. Nadam se da se neću dugo zadržati u Srbiji. Želim što pre da se priključim sestrama u Norveškoj.

Batul je sa porodicom prespavala u Miksalištu. Narednog dana je zajedno sa porodicom odvedena na registraciju."

U susret Svetskom danu izbeglica, predstavljamo vam svedočenja migranata sa kojima smo razgovarali u okviru aktivnosti koje smo sprovodili na projektu "Apatridija i prisilne migracije" uz podršku Evropske mreže za pitanja apatridije.

"Moje ime je Yasmin. Imam 45 godina. Rođena sam u mestu Al Džahra u naselju Taima’. Živela sam u šatoru sa svojim mužem i naše četiri ćerke. Ja sam Bidun. Znate, Vlada Kuvajta smatra da smo stranci i uskraćena su nam sva prava. Ne možemo da se školujemo, ne možemo da radimo, nemamo ni pravo glasa...Moji roditelji su rođeni u Kuvajtu i ceo život su proveli u Al Džahri, obespravljeni i siromašni. Ne želim takvu sudbinu ni za sebe, ni za svoju decu. 

U Kuvajtu sam radila na farmi krava. Pravila sam sir i mlečne proizvode. Dnevnica je bila mala, jer ja nemam pravo da radim u  Kuvajtu. Ali vlasnik farme je bio dobar, uvek je pomagao mojoj porodici kada nam je pomoć bila potrebna. Kad god bi moje ćerke bile bolesne, kako bismo otišli kod pravog doktora na pregled, davao bi nam zdravstvene knjižice svojih ćerki. Za Kuvajćane sa državljanstvom, zdravstvena zaštita je besplatna, a nama odlazak u bolnice nije dozvoljen. Sve moje ćerke su rođene u našem šatoru. 

Mnogo puta smo moj muž i ja odlazili do raznih institucija u nadi da ostvarimo neka prava i dobijemo dokumenta. Svaki put bi nas odvraćali sa ulaza i govorili nam da mi nemamo šta tu da tražimo. Jednom su mi rekli da treba da budem srećna što nam je uopšte dozvoljeno da živimo u Kuvajtu. Ne postoje čak ni međunarodne organizacije kojima bih mogla da se obratim za pomoć. Tek po neka grupa humanitaraca i dobrih ljudi koji nam pomažu dajući nam hranu i odeću. Nebrojeno puta su Biduni protestvovali. Ali svaki put bi se protesti završili hapšenjem i agresijom. Na protestu 2009. godine, moj muž je uhapšen. Nekoliko dana je proveo u zatvoru. Ponižen i isprebijan se vratio kući. Nakon mnogih neuspelih protesta počeli smo da gubimo nadu da ćemo ikada ostvariti ikakva prava.

U Kuvajtu nas ljudi posmatraju kao da smo niži sloj, robovi...Znam da je to pogrešno i šta god uradila ne mogu to da promenim. Nikada nisam išla u školu. Ni moja deca nisu. Ja znam pomalo da pišem, ali moje ćerke to nikada nisu naučile. Nama nema pomoći u Kuvajtu. To je bogata zemlja, ali je za nas pakao. Zato smo i odlučili da odemo odande. Za moju decu tamo nema budućnosti."

U susret Svetskom danu izbeglica, predstavljamo vam svedočenja migranata sa kojima smo razgovarali u okviru aktivnosti koje sprovodimo na projektu "Praćenje zaštite i pružanje pomoći i informacija izbeglicama i migrantima u Beogradu" uz finansijsku pomoć Save the Children.

Zovem se Mohammad Alif Islam. Rođen sam 26.05.2000. Rođen sam u Talatuliju, državi Arakan, Mjanmar. Ja sam Rohindža, kao i moji roditelji, i kao što su bili njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. 

Bilo nas je četvoro u porodici: otac, majka, brat i ja. Otac više nije živ, a o majci i bratu nemam informacije, ne znam gde su i da li su uopšte živi. 

Kao musliman, Rohindža, u Mjanmaru nisam imao državljanstvo, nisam mogao da dobijem izvod iz MKR, ličnu kartu, pasoš. Pokušao sam više puta da izvadim bilo kakav dokument, ali bezuspešno. Iako su predstavnici vlasti u Mjanmaru u medijima obećavali da će mojoj etničkoj grupi biti omogućeno da dobije dokumenta, to je bila laž. Nisam bio u prilici da ostavim otiske prstiju i dobijem ikakav dokument. Odbijen sam kasnije za dokumenta i u Bangladešu, Pakistanu, Indiji..

Činjenica da nemam državljanstvo je umnogome uticala na moj život. Nisam imao pristup zdravstvenoj zaštiti, nikada nisam bio u bolnici u Mjanmaru. Kada bih se razboleo, obično bi me lečili voćem, ili bih žvakao neko lišće koje je po predanju dobro protiv određenih simptoma bolesti. Svakih par godina bi nas obišla poneka međunarodna nevladina organizacija, koja bi nam delila lekove protiv bolova čiju potrošnju bismo sami raspoređivali u dužem vremenskom periodu. 

Nisam imao formalno obrazovanje, nije mi bilo dozvoljeno da idem u školu. Skupljali smo se po kućama, u grupicama od troje-četvoro i tako učili, tako sam i ja naučio slova. 

Za mene je bilo nemoguće da regularno putujem. Bio sam u Bangladešu, Pakistanu, Indiji. Jedini način da pređem granicu za mene je bio da preplivam reku koja deli dve zemlje. Nemam pasoš, i ne postoji drugi način kako bih uspeo da pređem granicu.  

Nikad nisam bio zaposlen. 

Bio sam prinuđen da napustim Mjanmar zato što sam musliman. 

Vojska je ubila mog oca, zaklali su ga preda mnom. 

Spalili su nam kuću, celo imanje. Sve su posuli benzinom i zapalili. Gledao sam kako gori naša jedina krava, gledao sam kokoške kako zapaljene trče i umiru. Vojska je spalila i sve useve koje smo imali.

Mučili su me. Vojska Mjanmara. Prvi put, imao sam samo 6 godina. Šibali su me mačetama, sekli me, goreli me po ramenu, telu.

Bio sam sav krvav, jedva sam preživeo. 

Zašto? Zašto su ovo uradili jednom detetu? Zbog čega nemam pravo da živim u svojoj zemlji?

Prebegao sam prvo u Bangladeš. Tamo sam takođe pretučen samo zato što sam Rohindža. 2015. godine sam prešao u Indiju, i u Kalkuti živeo godinu dana. Nije bilo ništa bolje. Zaputio sam se iz Indije preko Pakistana, Irana i Turske ka Evropi. U Grčkoj sam proveo četiri meseca, bio sam u prihvatnom centru. Kada sam shvatio da ni u Grčkoj neću dobiti dokumeta, nastavio sam put, zajedno sa tri poznanika iz kampa, poreklom iz Bangladeša. Kroz Makedoniju smo samo prošli, sinoć smo prešli u Srbiju. U Beogradu smo bili 15-ak minuta pre nego što ste nas sreli."

U susret Svetskom danu izbeglica, predstavljamo vam svedočenja migranata sa kojima smo razgovarali u okviru aktivnosti koje sprovodimo na projektu "Praćenje zaštite i pružanje pomoći i informacija izbeglicama i migrantima u Beogradu" uz finansijsku pomoć Save the Children.

"Prva asocijacija na detinjstvo mi je kako me majka miluje po glavi. Jeste sve to bilo pre više od 10 godina ali se ja toga jasno sećam.

Živeo sam sa 2 brata i 3 sestre na početku grada, u maloj kućici napravljenoj od zemlje. Kao dečak sam se stalno igrao sa braćom jer je jedan 4 godine stariji, a drugi godinu dana mlađi. Voleli smo sport, naročito fudbali i kriket i često bi ostajali po ceo dan napolju igrajući se, naravno kad nismo morali da pomažemo roditeljima. 

Majka je bila u kući dok je otac bio regrutovan i ratovao protiv talibana, kada se vratio kući problemi su počeli. Talibani su kontrolisali celu tu oblast i kada se tata vratio iz vojske oni su saznali da se borio protiv njih i da je živ, tako da su počeli da nam prete da će nas zaklati.

Odlučili smo da pobegnemo u Pakistan, dok je moj stariji brat otišao u Nemačku ilegalno. Život u Pakistanu je bio jako težak, tata je radio van kuće, pomagao stolarima, bili smo jako siromašni. Pritom su Pakistanci često bili veoma neprijatni prema nama, a kada su i oni počeli da nam prete, odlučili smo da se vratimo u našu kuću u Kunduz.

Talibani su nas dočekali sa puškama i novim pretnjama da će nas ubiti. Tata im je jednog dana nakon mesec dana maltretiranja rekao “Uradite mi šta želite samo nemojte decu da mi povredite”. Sutradan nakon toga bacili su bombu pod njegov auto, jedva je preživeo ali su mu obe noge amputirane. Bili smo očajni. Narednih meseci smo živeli od novca koje je moj brat slao iz Nemačke, koji se zaposlio kao čistač u teretani, bar je nama tako rekao.

Tada sam shvatio da je dosao red na mene. U Avganistanu sam imao izbor ili da odem u vojsku ili da me svakodnevno maltretiraju talibani, uz to nije bilo nikakvog posla van vojske. Od fakulteta sam odustao jer u Avganistanu ljidi sa diplomama prodaju ešarpe, nema posla. Doneo sam odluku da se priključim bratu i počnem da zaradjujem kako bih pomogao porodici. Pozajmili su oko 6 hiljada eura, platili krijumčaru da me dovede do Nemačke i jedne noći je krijumčar došao po mene. Bio sam tužan kada sam napuštao kuću ali sam znao da su mi roditelji i u tom trenutku gladni i šta je moja obaveza prema njima."

Povodom pritužbe Praxisa zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta u oblasti pružanja usluga, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti pokrenula je prekršajni postupak pred Osnovnim sudom u Kraljevu protiv vlasnika zabavno rekreativne dečije igraonice „Maša i Meda“ iz Kraljeva zbog prekršaja iz člana 52. stav 1. propisanog Zakonom o zabrani diskriminacije. 

Naime, vlasnik igraonice izvršio je akt diskriminacije i prekršaj time što je odbio da pruži uslugu boravka u igraonici osamnaestomesečnoj devojčici zbog njenog invaliditeta, odnosno što je za pružanje ove usluge tražio ispunjenje uslova koji se ne traži od ostalih lica.   

Budući da je opisano postupanje vlasnika igraonice u suprotnosti sa Ustavom, protivno odredbama antidiskriminacionog zakonodavstva i međunarodnim konvencijama čiju neposrednu primenu garantuje Ustav, te da takvo postupanje nesumnjivo predstavlja akt diskriminacije čime je povređeno pravo na ravnopravnost motivisano fizičkim invaliditetom maloletnog lica, Praxis je podneo pritužbu zahtevajući od poverenice da utvrdi diskriminaciju i preporuči mere za otklanjanje posledica takvog postupanja. Poverenica je pokrenula prekršajni postupak protiv odgovornog lica  kao mogućnost predviđenu mandatom institucije, odnosno kao meru reagovanja na diskriminaciju i prevenciju diskriminacije. 

Pored zaštite žrtve diskriminacije, verujemo da će odluka poverenice i ishod pokrenutog prekršajnog postupka značajno doprineti podizanju kapaciteta i znanja pružalaca usluga, kako u javnom tako i u privatnom sektoru o njihovim obavezama koje moraju da poštuju u skladu sa antidiskriminacionim propisima. Takođe se nadamo da će osnažiti potencijalne žrtve diskriminacije da češće traže zaštitu prava na ravnopravnost.     

Treba naglasiti da se srpskim antidiskriminacionim propisima zamera nedostatak pravnih lekova usmerenih na uzrok diskriminacije i ističe se da su pravna sredstva u najvećoj meri fokusirana na žrtvu diskriminacije. Odluka poverenice da podnese prekršajnu prijavu je i sa navedenog aspekta veoma važna budući da međunarodna dobra praksa naglašava potrebu za strukturnim pravnim lekovima koji su izvan pružanja individualne naknade štete žrtvi.

U Beogradu je 5. juna 2019. godine održana prva javna rasprava o Nacrtu Zakona o pravima deteta i zaštitniku prava deteta, na kojoj je učestvovao i Praxis. Savet za prava deteta Vlade Republike Srbije u kome su zastupljeni predstavnici relevantnih državnih institucija i civilnog sektora je jednoglasno pokrenuo inicijativu 2017. godine da Republika Srbije dobije sveobuhvatni Zakon o pravima deteta i zaštitniku prava deteta. 

Trenutno, profesionalci primenjuju u praksi preko 80 zakonskih tekstova u oblasti prava deteta, a kao jedan od problema koji se najčešće ističe jeste i njihova međusobna neusklađenost. Zato bi i budući Zakon o pravima deteta i zaštitniku prava deteta, kao tzv. „krovni“ zakon, trebalo da doprinese harmonizaciji celokupnog pravnog sistema u oblasti prava deteta, jer će biti neophodno usaglašavanje postojećih zakonskih rešenja u svim sektorskim zakonima sa rešenjima sadržanim u pomenutom zakonu.

Na neophodnost usvajanja sveobuhvatnog zakona u oblasti prava deteta, civilni sektor je ukazivao kontinuirano kako državnim institucijama, tako i međunarodnim telima UN koji prate sprovođenje međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava u Srbiji. Usvajanjem ovog zakona naša zemlja bi ispunila jednu od svojih međunarodnih obaveza koja proizilazi iz članstva u Savetu Evrope, što je i preporuka Komiteta za prava deteta UN, koja datira iz 2008. godine, a ponovljena je i u narednom ciklusu, kao i preporuka sa poslednjeg procesa Univerzalnog periodičnog pregleda Saveta za ljudska prava iz januara 2018. godine. 

Praxis je imao priliku da aktivno učestvuje i tokom javne rasprave o Nacrtu Zakona o pravima deteta koja je bila održana pre deset godina, ali zbog nedostatka političke volje dalji rad na izradi zakona je bio obustavljen. Nadamo se da će ovog puta država biti odlučnija i u skladu sa predviđenim planom do septembra 2019. godine usvojiti izuzetno važan zakon, kao instrument koji će pre svega imati osnovni zadatak da promoviše i unapređuje prava deteta, koordinira aktivnosti u ostvarivanju prava deteta i vrši kontrolu organa javne vlasti i drugih subjekata u društvu u poštovanju prava deteta.

Održavanje javnih rasprava će uslediti u Novom Sadu, Kragujevcu, Novom Pazaru i Nišu. 

U izveštaju o napretku Srbije u procesu pristupanja Evropskoj uniji za 2019. godinu, Evropska komisija konstatovala je da većina Roma poseduje lične dokumente, ali je istakla da je postupak upisa rođenja deteta čiji roditelji ne poseduju lične dokumente potrebno pratiti i da je potrebno izmeniti odgovarajuće podzakonske akte.

Na ovaj način, Evropska komisija pridružila se velikom broju međunarodnih organizacija i ugovornih tela, koje su u svojim izveštajima takođe ukazale na ovaj problem i koje su preporučile Srbiji da omogući upis u matičnu knjigu rođenih svakom detetu odmah nakon rođenja. Slične preporuke Srbiji su prethodno upućene i od strane Saveta za ljudska prava UN, Komiteta UN za ljudska prava,  Komiteta UN za prava deteta,  Komiteta UN za ekonomska, socijalna i kulturna prava. I Evropski parlament je prošle godine pozvao Srbiju da omogući potpunu realizaciju prava na blagovremeni upis rođenja, a Srbija se obavezala i da će ispuniti Ciljeve održivog razvoja UN, među kojima je i cilj da se svakome mora obezbediti upis u matičnu knjigu rođenih.

Sve ove preporuke donete su zbog toga što dva podzakonska akta koji regulišu postupak upisa u matičnu knjigu rođenih sprečavaju da se odmah nakon rođenja u matične knjige upišu deca čije majke ne poseduju lične dokumente. Na taj način, u Srbiji se krši pravo deteta na upis u matične knjige odmah nakon rođenja, koje je garantovano kako ratifikovanim međunarodnim konvencijama tako i Ustavom i zakonom Republike Srbije. UNICEF je u tumačenju odredaba Konvencije o pravima deteta konstatovao da upis „odmah nakon rođenja“ podrazumeva rok od nekoliko dana, a ne meseci. Međutim, u Srbiji su ti postupci dugotrajni, u nekim slučajevima traju i duže od pola godine.

Ovaj problem u Srbiji skoro isključivo pogađa romsku nacionalnu manjinu, jer i dalje nemali broj Romkinja ne poseduje lične dokumente. Povodom toga, Praxis je uputio apele nadležnim organima da izmene sporne podzakonske akte u cilju rešavanja ovog ozbiljnog problema.

U izveštaju Evropske komisije ukazuje se i na druge probleme koji pogađaju romsku populaciju u Srbiji, na težak društveni položaj Roma i na jaz koji postoji u odnosu na većinsko stanovništvo. Tako se, pored ostalog, ističe i to da skoro 60 posto devojčica iz romskih naselja venčava u ranom uzrastu, kao i da pravo na roditeljski dodatak zavisi od toga da li su deca vakcinisana, a da je samo 12,7 posto romske dece primilo sve preporučene vakcine, dok je kod neromske dece vakcine primilo njih 70,5 posto. Takođe se ukazuje da mnogo manje dece romske nacionalnosti obuhvaćeno predškolskim obrazovanjem i da drastično manji broj romskih učenika završava školovanje. Istovremeno se ističe se i da je potrebno rešavati problem segregacije u školama. U izveštaju se iznose i podaci koji pokazuju daleko veću nezaposlenost Roma u odnosu na ostalo stanovništvo, a skreće se i pažnja na nedovoljnu zastupljenost Roma u javnoj upravi. 

Praxis je učestvovao u procesu izrade izveštaja Evropske komisije, kako tokom konsultacija, tako i slanjem pisanog priloga upravo ukazujući na gorenavedene probleme.

Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action