Program statusnih i socioekonomskih prava

sreda, 6. mart 2013.

Bez prebivališta, bez prava

Blog Milijane Trifković objavljen na internet prezentaciji Evropske mreže za pitanja apatridije

U mnogim zemljama postoji krug prava koja su namenjena samo njihovim državljanima i to je jedna od glavnih činjenica koja daje značaj državljanstvu. U Srbiji, pak, posedovanje državljanstva nije dovoljno da bi jedna osoba mogla da ostvaruje prava koje bi status državljanina trebalo da podrazumeva. Kako bi pristupili svojim pravima i pribavili dokumenta kao što su lična karta ili pasoš, državljani Srbije takođe moraju imati prijavljeno prebivalište, što je preduslov koji veliki broj marginalizovanih ne može da ispuni. Prema istraživanju koje je sprovedeno za potrebe UNHCR-ovog izveštaja „Lica u opasnosti od apatridije u Srbiji,“ 3% Roma (oko 4 500) ne poseduje prijavu prebivališta, ni boravišta. U decembru 2012, Praxis je objavio izveštaj Bez prebivališta, bez prava koji objašnjava zašto je mnogima teško da prijave prebivalište u svojoj zemlji i kako nepostojanje prijavljenog prebivališta može ostaviti državljane Srbije bez prava koja im inače pripadaju po osnovu državljanstva ili bez mogućnosti da državljanstvo prenesu na svoju decu. Ovakve posledice javljaju se skoro isključivo među Romima iz neformalnih naselja koji nemaju dokaze o vlasništvu, niti o drugom pravnom osnovu stanovanja, kao i među državljanima Srbije poreklom sa Kosova, sa uobičajenim (redovnim) boravištem u Srbiji. Izveštaj pruža uvid u teškoće sa kojima se oni suočavaju pokušavajući da prijave prebivalište i objašnjava način na koji neprijavljeno prebivalište dovodi do kršenja drugih prava.

Domaće zakonodavstvo prebivalište vidi kao mesto u kome se mogu uživati prava. Usled toga, jedna osoba može biti rođena u Srbiji, imati njeno državljanstvo i provesti ceo život u jednom mestu na njenoj teritoriji, ali ako nema prijavljeno prebivalište, većina institucija će joj ostati nedostupna. Ta osobe neće moći da dobije lična dokumenta, da napusti zemlju ili uživa osnovna ljudska prava. I u slučaju Roma iz neformalnim naselja i građana poreklom sa Kosova, pitanje posedovanja državljanstva je nesporno, ali im neprijavljeno prebivalište uskraćuje mogućnost da imaju korist od državljanstva. Za razliku od drugih građana Srbije, pojedini pripadnici romske nacionalne manjine ne mogu dostaviti dokaz o pravnom osnovu stanovanja prilikom prijavljivanja prebivališta, i to zbog njihovog izuzetno ugroženog položaja, siromaštva i života u neformalnim naseljima. U slučaju državljana poreklom sa Kosova, pak, problemi se javljaju usled teškoća koje stvaraju dodatni uslovi za prijavu prebivališta koji su nametnuti isključivo ovoj kategoriji državljana. Postupak za izdavanje pasoša i prijavu prebivališta za ova lica definisan je posebnim propisom – Uredbom Vlade RS iz 2009. godine u cilju ispunjenja kriterijuma za viznu liberalizaciju. Uslovi za prijavu prebivališta za državljane poreklom sa Kosova neuporedivo su rigorozniji nego za ostale građane Srbije. Praksa pokazuje da ove osobe, da bi mogle da prijave prebivalište u zemlji u kojoj žive i čije državljanstvo poseduju, moraju da ispune uslove koji se postavljaju pred strance u postupku odobravanja stalnog nastanjenja (obzebeđeni prihodi, spajanje porodice, itd). Oni koji ne uspeju u tome, ostaju bez mogućnosti da pristupe ijednom pravu i da dobiju ličnu kartu ili pasoš.

Osim što sprečavaju građane da pristupe pravima koja im po osnovu državljanstva obično pripadaju, teškoće sa kojima se navedene kategorije stanovništva suočavaju kada podnose zahtev za prijavu prebivališta mogu takođe otežati ostvarivanje prava na državljanstvo i prijavu dece u matične knjige rođenih. Naime, da bi roditelji mogli da prijave rođenje deteta neophodno je da prilože svoje izvode iz matične knjige rođenih i lične karte. Ako roditelji ne mogu da prijave prebivalište, i usled toga, ne mogu da dobiju ličnu kartu, biće im onemogućeno da prijave rođenje svog deteta. Osim toga, neupisivanje činjenice rođenja unosi neizvesnost u pogledu činjenica koje su ključne za sticanje državljanstva, kao što su mesto detetovog rođenja ili njegovo poreklo. Usled toga ustanova prebivališta može uzrokovati i opasnost od apatridije među decom. U pomenutom izveštaju UNHCR-a navodi se da je možda najznačajniji razlog zbog koga mnoga lica ne mogu da dobiju izvod iz matične knjige rođenih upravo neposedovanje prijave prebivališta/ boravišta.

Prebivalište je imalo vrlo bitnu ulogu i za sticanje državljanstva nakon raspada bivše Jugoslavije. Među osobama koje su poreklom iz drugih bivših jugoslovenskih republika, a koje su živele u Republici Srbiji u trenutku raspada zajedničke države, prebivalište je bilo ključna činjenica od koje je zavisilo da li će se te osobe naći u statusu stranca ili će im biti omogućeno da na olakšan način steknu državljanstvo zemlje u kojoj su živeli. Naime, osobe koje su stekle državljanstvo neke druge republike bivše Jugoslavije i koje su imale prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srbije minimum 9 godina mogle su da steknu državljanstvo Republike Srbije samo podnošenjem zahteva za upis u knjige državljana. Onima koji su živeli u Srbiji bez prijavljenog prebivališta (uglavnom siromašnim Romima iz neformalnih naselja) nije bilo omogućeno da steknu državljanstvo na olakšan način upisom u knjige državljana. Oni su se zatekli u statusu stranaca bez dozvole za stalno nastanjenje i, veoma često, neutvrđenog državljanstva. Njihovo dugogodišnje uobičajeno boravište u Srbiji nije imalo nikakav značaj za mogućnost sticanja državljanstva.

Neke od ovih prepreka bi se mogle prevazići na osnovu Zakona o prebivalištu i boravištu građana, ukoliko se stvore uslovi za doslednu primenu odredaba od značaja za beskućnike i siromašne građane bez pravnog osnova stanovanja. Zakon predviđa mogućnost da građanima koji ne mogu da prijave prebivalište na osnovu prava svojine na stanu, ugovora o zakupu stana ili po bilo kom drugom pravnom osnovu, nadležni organ može utvrditi prebivalište na adresi njihovog stalnog stanovanja, na adresi prebivališta njihovog supružnika ili vanbračnog partnera, prebivališta njihovih roditelja ili na adresi centra za socijalni rad. Zahvaljujući ovoj promeni, broj lica bez prebivališta bi trebalo da se značajno smanji. Ipak, neki problemi opstaju i nakon usvajanja novih zakonskih rešenja. Oni su detaljnije razrađeni u gorepomenutom izveštaju Praxisa. Osim što daje uvid u nova zakonska rešenja i objašnjava zbog čega u Srbiji „bez prebivališta” znači „bez prava”, izveštaj ukazuje na dodatne korake koje bi trebalo preduzeti kako bi koncept prebivališta ostao blizak pojmu doma, umesto ustanove koja stvara nejednakost među državljanima i onemogućava im da uživaju prava. Ako se ima u vidu veza između neposedovanja prijave prebivališta i neprijavljivanja činjenice rođenja, što predstavlja osnovni uzrok opasnosti od apatridije u Srbiji, jasno je u kojoj meri bi promene u ovoj oblasti doprinele ne samo većem poštovanju prava po osnovu državljanstva, nego i lakšem ostvarivanju prava na državljanstvo među pripadnicima ranjivih grupa.

Pogledajte blog na internet prezentaciji Evropske mreže za pitanja apatridije.

Pročitano 20027 puta
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action