Odštampajte ovu stranicu
utorak, 18. jun 2019.

U susret Svetskom danu izbeglica: Rohindža - život bez državljanstva

U susret Svetskom danu izbeglica, predstavljamo vam svedočenja migranata sa kojima smo razgovarali u okviru aktivnosti koje sprovodimo na projektu "Praćenje zaštite i pružanje pomoći i informacija izbeglicama i migrantima u Beogradu" uz finansijsku pomoć Save the Children.

Zovem se Mohammad Alif Islam. Rođen sam 26.05.2000. Rođen sam u Talatuliju, državi Arakan, Mjanmar. Ja sam Rohindža, kao i moji roditelji, i kao što su bili njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. 

Bilo nas je četvoro u porodici: otac, majka, brat i ja. Otac više nije živ, a o majci i bratu nemam informacije, ne znam gde su i da li su uopšte živi. 

Kao musliman, Rohindža, u Mjanmaru nisam imao državljanstvo, nisam mogao da dobijem izvod iz MKR, ličnu kartu, pasoš. Pokušao sam više puta da izvadim bilo kakav dokument, ali bezuspešno. Iako su predstavnici vlasti u Mjanmaru u medijima obećavali da će mojoj etničkoj grupi biti omogućeno da dobije dokumenta, to je bila laž. Nisam bio u prilici da ostavim otiske prstiju i dobijem ikakav dokument. Odbijen sam kasnije za dokumenta i u Bangladešu, Pakistanu, Indiji..

Činjenica da nemam državljanstvo je umnogome uticala na moj život. Nisam imao pristup zdravstvenoj zaštiti, nikada nisam bio u bolnici u Mjanmaru. Kada bih se razboleo, obično bi me lečili voćem, ili bih žvakao neko lišće koje je po predanju dobro protiv određenih simptoma bolesti. Svakih par godina bi nas obišla poneka međunarodna nevladina organizacija, koja bi nam delila lekove protiv bolova čiju potrošnju bismo sami raspoređivali u dužem vremenskom periodu. 

Nisam imao formalno obrazovanje, nije mi bilo dozvoljeno da idem u školu. Skupljali smo se po kućama, u grupicama od troje-četvoro i tako učili, tako sam i ja naučio slova. 

Za mene je bilo nemoguće da regularno putujem. Bio sam u Bangladešu, Pakistanu, Indiji. Jedini način da pređem granicu za mene je bio da preplivam reku koja deli dve zemlje. Nemam pasoš, i ne postoji drugi način kako bih uspeo da pređem granicu.  

Nikad nisam bio zaposlen. 

Bio sam prinuđen da napustim Mjanmar zato što sam musliman. 

Vojska je ubila mog oca, zaklali su ga preda mnom. 

Spalili su nam kuću, celo imanje. Sve su posuli benzinom i zapalili. Gledao sam kako gori naša jedina krava, gledao sam kokoške kako zapaljene trče i umiru. Vojska je spalila i sve useve koje smo imali.

Mučili su me. Vojska Mjanmara. Prvi put, imao sam samo 6 godina. Šibali su me mačetama, sekli me, goreli me po ramenu, telu.

Bio sam sav krvav, jedva sam preživeo. 

Zašto? Zašto su ovo uradili jednom detetu? Zbog čega nemam pravo da živim u svojoj zemlji?

Prebegao sam prvo u Bangladeš. Tamo sam takođe pretučen samo zato što sam Rohindža. 2015. godine sam prešao u Indiju, i u Kalkuti živeo godinu dana. Nije bilo ništa bolje. Zaputio sam se iz Indije preko Pakistana, Irana i Turske ka Evropi. U Grčkoj sam proveo četiri meseca, bio sam u prihvatnom centru. Kada sam shvatio da ni u Grčkoj neću dobiti dokumeta, nastavio sam put, zajedno sa tri poznanika iz kampa, poreklom iz Bangladeša. Kroz Makedoniju smo samo prošli, sinoć smo prešli u Srbiju. U Beogradu smo bili 15-ak minuta pre nego što ste nas sreli."

Pročitano 7893 puta

Povezani članci