Prava deteta

sreda, 12. april 2023.

Od dečjeg braka do borbe za prava devojčica

Dete sam iz hraniteljske porodice. Odrasla sam u jednom selu u centralnoj Srbiji. Sa četiri godine sam data u hraniteljsku porodicu, iz ruke u ruku maltene - počinje svoju priču Tijana[1]. Direkno iz hraniteljske porodice sam se udala, sa 17 godina, u sred srednje škole. Mislila sam da sam tada našla svoju kuću, svoj dom. Da sam ostala kod bioloških roditelja koji su se razišli, možda bih ušla u dečji brak i ranije, sa 13-14 godina, ne znam šta je sve moglo da me snađe u životu. Bila sam luckasta, blesava, mogla sam da naletim na sve i svašta.

Sada sa 32 godine, Tijana ne razmišlja isto kao tada, sa 17.

Ujutru sam upoznala sadašnjeg muža, a uveče sam pobegla sa njim, niti sam znala ko je, niti sam znala šta je, što je moglo da bude opasno.

Tijana se maloletna udala. Sa 18 godina je već imala dete. Danas ima dva sina, tinejdžera. Iz današnje perspektive, žali je što je prekinula školovanje. Njen suprug joj je tada pružao podršku da nastavi obrazovanje, ali Tijanu je bilo sramota da u poodmakloj trudnoći bude u školskoj klupi.

Zbog ličnog iskustva, sada svesna mnogih rizika, Tijana se aktivno bori protiv dečjih brakova u svojoj zajednici. Pohađala je radionice koje je Praxis organizovao na temu prevencije i eliminacije dečjih brakova. Nedavno je nadležnima prijavila slučaj dečjeg braka iz svog neposrednog okruženja, odnosno šire porodice. Iako je po saznanju da je jedna devojčica od 15 godina stupila u dečji brak Tijana obavestila Centar za socijalni rad i policiju, nadležni su samo jednom reagovali i vratili nakratko devojčicu porodici.

Kada je devojčica ponovo pobegla od kuće, nadležni su joj preneli da oni tu više ništa ne mogu. Drugi put sam je sama uzela i dovela kući, a zakon kao zakon, ovde ga za sada nema.

Tijana je pokušavala da devojčicu privoli da zajedno idu na radionice, na kojima se razgovaralo, između ostalog, o ženskim pravima, važnosti obrazovanja, donošenju odluka, zaštiti i reproduktivnom zdravlju. Nažalost, bezuspešno. Devojčica se ipak udala i sada je, u petnaestoj godini života, trudna. Tijana nam prenosi da joj je mnogo teško uvek kada čuje za neki novi slučaj dečjeg braka, kada devojčice ostanu trudne, kao u ovom slučaju, i kada čak i roditelji misle da je dečji brak prihvatljiv pod određenim okolnostima. Tijana smatra da to nije rešenje. Smatra da se ne razmišlja dovoljno o rizicima, za početak, kako će porođaj da protekne, jer su te trudnice zapravo deca koja nisu ni fizički ni psihički zrela da postanu majke. A zatim..šta će biti sa tim devojčicama od petnaestak godina, kada rode jedno, drugo, treće dete? Šta tek dolazi posle...

Tijana smatra da upravo devojčice koje ostaju trudne u ogromnom broju slučajeva napuštaju školu i prekidaju obrazovanje. Tijana ukazuje i na slučajeve ugovorenih brakova. Dodaje da po njenom shvatanju, sklapanje dečjih brakova, čak i kada se čini da je jedan od uzroka za ovakve brakove beg od siromaštva, zapravo samo podstiče siromaštvo, čak i još veće, i nikako nije rešenje za taj problem.

Slučaj koji je Tijana prijavila nije jedini dečji brak u njenom naselju. Naprotiv. Stoga, Tijana smatra da ima još dosta da se radi kako bi ova štetna pojava bila iskorenjena. Tijana se ne plaši da prijavljuje takve slučajeve, i kategorična je da će uvek pokušati da ih spreči. Deca bi trebalo da se razvijaju, da prođu nešto kroz život, a ne samo da se udaju i gotovo. Devojke mlade rađaju decu, guraju decu u kolicima, dok njihove vršnjakinje šetaju i uživaju. Mnoge nisu ni razmislile, mnoge nisu videle ni diskoteku, ni kafić, a kamoli šta drugo. Znam to, prošla sam taj deo života kroz koji one sada prolaze.

Deca rađaju decu, napuštaju školu, i te same mlade majke onda često propadaju, zapostave sebe, neke trpe u sebi, neke čak trpe i nasilje. Verujete mi, tačno znam kako onda razmišljaju: „Udala sam se, nisam slušala roditelje, sada moram da trpim, jer imam i dete“. Prebacuju krivicu na sebe. To tako ide. To se primeti. Jedna stvar toliko toga promeni, sve to vuče jedno drugo.

Srećom, nije više kao nekad, stvari se polako popravljaju, zaključuje Tijana. Nekad se znalo, svekar dođe sa posla, snaja koliko god da je trudna mora da mu pere noge. To je iskorenjeno, ali dečji brakovi još opstaju. Ipak, deca danas ne ćute, jednostavno neće da ćute kao što su nekad morale da ćute njihove majke i bake. 

Tijana je zaposlena u JKP "Zelenilo". Doduše, posao je naporan, ona se teže kreće, više ne može po ceo dan da stoji na radnom mestu. Međutim, ona ne posustaje, već nastavlja predano da radi na sebi, da se usavršava kroz neformalno obrazovanje i unapređuje svoje veštine. Stoga je završila i obuku koju je Praxis organizovao, a sve u cilju veće konkurentnosti na tržištu rada.  

Tijana je oličenje hrabrosti u maloj sredini. Njena poruka devojčicama je da nastave da žive, da se školuju i budu svoji ljudi, prvo. Da žive život, pre svega... Za udaju, za decu, ima vremena, kada se sazri i kada devojke budu znale šta žele od života. I ta poruka zaslužuje da se čuje širom Srbije, kao što se čuje u jednoj zajednici, u kojoj svoja iskustva i razmišljanja ova hrabra žena prenosi novim generacijama.  

 

 

 

[1] Ime je, radi zaštite privatnosti, izmenjeno.

Pročitano 2672 puta
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action
Praxis means action